Iako je novac u sportu oduvijek igrao stanovitu ulogu, početak 1990-ih donio je prekretnicu čije posljedice osjećamo i danas, a kulminirale su ovotjednom odlukom 12 najvećih europskih nogometnih klubova da istupe iz svojih dosadašnjih europskih, UEFA, a izvjesno i nacionalnih nogometnih okvira te stvore autonomni i zatvoreni sustav čija jedina svrha bi bila produkcija novca.

Iako je, prema svemu sudeći, ideja o Superligi na način kako su to zamislili Real Madrid, Barcelona, Atletico Madrid, Juventus, Manchester City, Manchester United, Arsenal, Liverpool, Tottenham i Chelsea, propala nakon samo 48 sati, izvjesno je da se trend monetizacije profitabilnog sporta ne može niti neće zaustaviti.

Novca je u nogometu sve više i sada je samo pitanje tko će dobiti koliki dio kolača. Nogometni klubovi su nastajali krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao novoosnovane ili postojeće ekstenzirane sportske udruge građana, a često i kao radnička udruženja neke tvrtke.

Naravno da su uvijek postojali bogatiji i siromašniji klubovi, to je bilo vidljivo i u socijalističkoj Jugoslaviji gdje su klubovi Velike četvorke – Crvena Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo – uvijek mogli računati na potporu i izdašnu financijsku injekciju svojih “navijača” iz političkih struktura.

No isto je tako bila činjenica da su postojale razlike u financijskoj moći i samoj kvaliteti klubova, bilo u nacionalnim prvenstvima, bilo na razini UEFA-e, ali su bile zanemarive u odnosu na ono što imamo danas.

Tako je do 1990-ih bilo sasvim normalno da pobjednik Kupa prvaka bude neki osrednji europski klub – Ajax, Nottingham Forest, Feyenoord, Aston Villa, Hamburger, Steaua ili Crvena Zvezda. Danas s velikom sigurnošću već i prije početka iduće sezone Lige prvaka možemo pogoditi tko će igrati u polufinalu jer se već 30-ak godina radi o par klubova čiji proračuni premašuju i milijardu eura godišnje.

Bogati će biti još bogatiji

Nogomet se dugo financirao od gledatelja i lokalnih tvrtki, no onda se dogodila televizija i globalni brendovi sponzora. Najprije je 1992. u kolijevci nogometa, Engleskoj, stvorena Premier liga kao poseban “business” entitet unutar sportskog sustava te zemlje.

Temeljila se na profitabilnosti, a model se pokazao uspješnim – samo od TV prava svaki engleski premijer ligaš dobije godišnje 100 do 165 milijuna eura. Istovremeno je i UEFA stvorila Ligu prvaka koja je na početku bila na tragu “sportskog duha” Kupa prvaka, kada je i naš Hajduk 1994. uspio ući u četvrtfinale te lige, ali u sljedećim godinama i desetljećima to je postao sve zatvoreniji krug rezerviran za bogate.

U posljednjoj sezoni prije korone, 2019./20., UEFA je kroz Ligu prvaka i Europsku ligu podijelila sudionicima ukupno 3,25 milijardi eura. Novac od TV prava, nagrada i sponzora je 20-ak europskih klubova u potpunosti odvojio od ostatka nogometa na Starom kontinentu. Iako UEFA već godinama svoje formate europskih natjecanja prilagođava najbogatijima – od 32 momčadi u skupinama Lige prvaka njih čak 19 dolazi iz samo pet zemalja, a 13 iz svih ostalih 50 država članica UEFA-e.

Tendencija je da se broj sudionika iz zemalja Petice dodatno poveća, a broj ostalih smanji stvaranjem natjecanja niže kategorije. Tako će bogatiji postati još bogatiji, a siromašni i dalje bez novca za razvoj.

Iako je UEFA najavila da će već 2023. ili 2024. zapravo ispuniti sve želje najbogatijih, oni nisu htjeli čekati nego su već u nedjelju pokušali stvoriti Superligu. Glavni razlog za to je korona koja je drastično smanjila prihode najvećih klubova – u Realu kažu da su izgubili 400 milijuna eura, a vjerojatno su na toj razini i gubici drugih divova.

Kako su uglavnom vlasnici najvećih klubova sada ruski oligarsi, američki tajkuni ili pak arapski prinčevi, jasno je da je njima bilo samorazumljivo fokus staviti na novac, a ne na ono što nogomet stvarno predstavlja u Europi – veliki društveni sustav sa stotinama profesionalnih i tisućama amaterskih klubova, s ukupno 10-ak milijuna registriranih nogometaša.

Naravno, vrh toga je upravo navedenih 15 do 20 vrhunskih klubova koji ukupno vrte veći novac nego svi ostali klubovi u Europi zajedno.

Stvaranje zatvorenog sustava

Za primjer, Manchester United je 2019. od od TV prava dobio 164 milijuna eura, od samo dva glavna sponzora, od Adidasa 87 milijuna te od TeamViewera 65 milijuna. No ti vrhunski klubovi ne brinu o razvoju nogometa, stvaranju novih igrača, sudačkom sustavu i čitavoj infrastrukturi, a to sve košta.

U SAD-u je ovakva komercijalizacija sporta praksa te tamošnji model četiri njihova glavna sporta – košarkaška NBA, liga američkog nogometa NFL, bejzbolska MLB i hokejaška NHL funkcionira kao zatvoreni sustav koji počiva na showu i novcu.

U SAD-u je uobičajeno da vlasnik premjesti klub iz jednog grada u drugi – možda je najpoznatiji primjer košarkaškog LA Lakersa koji je osnovan u Detroitu pa su otišli u Minneapolis, glavni grad države Minesote s 10.000 jezera po čemu su i dobili svoje današnje ime Lakers, da bi na kraju zbog financijskih razloga završili u Los Angelesu.

U Europi je gotovo nezamislivo da bi Liverpool ili Manchester City mogli preseliti u Berlin, Moskvu, Istanbul, ili što je bilo spominjano kao opcija Superlige, Peking, Šangaj, Jakartu. Iako trivijalan primjer, logika da bi se npr. Hrvatski dragovoljac mogao preseliti, možda ne baš u Kragujevac, ali u Skoplje ili Maribor zvuči suludo.

U Europi je jedino košarka krenula tim putem stvaranjem ULEB-a i njihovim odvajanjem od FIBA-e. No nakon 10-tak godina zajednički je zaključak da je, unatoč nekim kratkoročnim benefitima za manji broj klubova koji nastupaju u takvoj zatvorenoj ligi, model promašen i štetan za košarku na svim razinama.