Još u srpnju mnogi su najavu novog Fonda za oporavak Europske unije u vrijednosti 750 milijardi eura, nazvanog EU sljedeće generacije, s pravom smatrali revolucionarnom.

Europska unija nikada se prije nije zaduživala za financiranje transfera i jeftinih zajmova kako bi pomogla državama članicama u oporavku od velikog ekonomskog šoka. Rušenjem dugogodišnjih tabua, ta bi inicijativa mogla čak utrti put fiskalnoj uniji.

No Europska unija ne može postići svoje ciljeve ako meki novac ne dolazi s čvrstim standardima. Novac s neba može biti i blagoslov i prokletstvo. Ako se dobro potroši, može okončati političke pat pozicije i potaknuti ekonomske oporavke.

Ali ako se distribuira neselektivno, potiče zarobljavanje države i politiku favoriziranja određenih projekata. Fondovi za oporavak trebali bi podržavati vrijednosti Europske unije i služiti točno definiranim ciljevima.

Kako njena hvalevrijedna ambicija ne bi bila narušena, Europska unija mora moći reći ne državama članicama, kad izabrani autokrati otvoreno gaze europska načela koristeći novac Europske unije kako bi učvrstili svoju moć i ako vladini programi potrošnje podbace po pitanju učinkovitosti. Nažalost, čini se da nije izgledno da će do toga doći.

Krenite od kontroverze oko uvjetovanja vladavinom prava EU. Prema Članku 2 Ugovora o Europskoj uniji, ona je utemeljena na “ljudskom dostojanstvu, slobodi, demokraciji, jednakosti, vladavini prava i poštivanju ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina”.

Nažalost, Uniji nedostaju pravna sredstva za kažnjavanje država članica koje preziru te vrijednosti. Prema Članku 7 glasačka prava države za koju se utvrdi da ih krši mogu se suspendirati, ali to iziskuje jednoglasnost svih ostalih država članica. Stoga je savezništvo između Mađarske i Poljske, koje su prekršile standarde EU, uspjelo blokirati taj mehanizam.

Razočaravajući ishod

U početku se činilo da fond za oporavak pruža kanal za poštivanje vladavine prava. U srpnju su čelnici Europske unije istaknuli “važnost poštivanja vladavine prava” i složili se oko “režima uvjetovanosti” za Fondove za oporavak. No detalji su ostali nedefinirani.

Uslijedila je žestoka bitka. Europski parlament snažno se borio da bi dao Europskoj uniji više moći, Poljska i Mađarska snažno su se borile da je oslabe, a “štedljive” sjeverne države članice bile su željne pokazivanja opreza od rasipnog trošenja.

Konačni kompromis dogovoren u prosincu, jest da će se primjenjivati uvjetovanost vladavine prava, ali samo ako postoji izravna uzročna veza između kršenja vladavine prava i negativnih posljedica za financijske interese Europske unije. Pa čak i tada postoje mnoge prepreke izricanju kazne.

Ishod toga je da će autokratski čelnici država članica Europske unije i dalje moći otpuštati suce, ušutkivati novinare, zatvarati protivnike i ugnjetavati manjine sve dok to ne ugrožava izravno financijske interese bloka. Unija neće kazniti poštene diktatore, već samo one korumpirane.

Ovaj ishod možda je bio predvidljiv, s obzirom na to da je za sanacijski fond potrebna jednoglasna podrška, ali uistinu je razočaravajući. Drugo pitanje tiče se učinkovitosti. Da bi fondovi EU pokrenuli više nego kratkoročni ekonomski poticaj, moraju biti usklađeni s mjerama unutarnje politike kako bi se njihov učinak maksimalizirao.

Primjerice zelene inicijative nemaju smisla ako vlade nastave s davanjem subvencija za fosilna goriva, a digitalna ulaganja malo vrijede bez edukacije usmjerene na poboljšanje digitalne pismenosti i vještina.

Puno toga je u igri. Ako su poduprta dobro odabranim reformama, sredstva EU mogu pomoći u sprečavanju povećanja razlike u prihodima između sjeverne i južne Europe te ubrzati sustizanje istočne Europe.

No ako se troše samo na udovoljavanje domaćim izbornim jedinicama, njihov će najtrajniji učinak biti poticanje bijesa sjeverne Europe.

Novac samo za određene ciljeve

Svjesna izazova, Europska komisija namjerava promovirati pakete za ulaganja i reforme. Međutim, problem je da uvjetovanje bespovratnih sredstava i zajmova evocira na ponižavajuće programe “Trojke” provedene u Grčkoj i u ostalim zemljama južne Europe prije deset godina. Niti jedan šef vlade ne može tolerirati sumnju da se drži diktata bezličnih briselskih birokrata.

Osobito u Italiji ovo je pitanje postalo politički dinamit: bilo kakvu sumnju da je premijer Giuseppe Conte djelovao prema uputama EU odmah bi iskoristio njegov suparnik, ekstremno desni vođa, Matteo Salvini.

Zato je bilo toliko teško zaključiti početne rasprave o paketu za oporavak: Conte je razumljivo odbacio sve zbog čega bi nalikovao na pudlicu EU.

Izlaz postoji: EU ne bi trebala nametati vlastite odabrane politike, već bi se za bespovratna sredstva trebao primjenjivati ugovorni uvjet da je novac namijenjen za određene ciljeve, pri čemu bi Europska unija provjeravala postoje li potrebni uvjeti za njihovo postizanje.

Europska unija trebala bi biti suzdržana i zadržati moć odbijanja ulaganja i plana reformi za koje smatra da vjerojatno neće postići dogovorene ciljeve.

To što se provodi korak je u pravom smjeru, ali postoji rizik da završi kao prilično birokratska formalnost s malo utjecaja na stvarne politike: ako se pokaže da postupak ima prednost nad suštinom, Europska unija teško će se moći usprotiviti planu.

Zapravo, države članice imat će malo poticaja za promjenu svojih omiljenih postupaka jer novac na koji će imati pravo neće ovisiti o njihovom ponašanju. Pod uvjetom da kvačicom označe polja, oni s najboljim rezultatima neće dobiti ni lipe više, a oni najlošiji neće dobiti ni lipe manje.

© Project Syndicate 2021.