Središnji bankari i financijska nadzorna tijela diljem svijeta sve više se fokusiraju na pitanje koje je obično izvan njihove nadležnosti: klimatske promjene.

I Međunarodni monetarni fond i Banka za međunarodna poravnanja (središnja banka za središnje banke) nedavno su objavili izvješća o klimatskim rizicima.

Čini se da se Europska središnja banka (ECB) priprema da se usredotoči na takozvanu zelenu razliku ili razliku u uvjetima financiranja za niskougljične aktivnosti i aktivnosti s velikim udjelom ugljika.

Postoje u osnovi dva razloga za mobilizaciju središnjih bankara da se fokusiraju na klimatske promjene, a to su rizici za financijsku stabilnost i tržišni neuspjesi. No ekonomska i politička logika na kojoj se temelje je slaba, osobito u Europi.

Iako klimatske promjene predstavljaju veliki rizik za svakoga, one se razvijaju polagano desetljećima dok se staklenički plinovi akumuliraju u atmosferi. Izgledno je da će državne mjere za ublažavanje klimatskih promjena učiniti niz “smeđih” poslovnih modela s velikim udjelom ugljika dugoročno neekonomičnim.

Povrh toga, svi tržišni sudionici, uključujući bankare koji produžuju kredite poduzećima koja ovise o fosilnim gorivima i investitore koji kupuju njihove obveznice, znaju za te rizike.

Središnji bankari i nadzorna tijela ne bi se trebali zabrinjavati za kreditne rizike bilo koje pojedinačne korporacije ili sektora, već za prijetnje stabilnosti financijskog sustava u cjelini. Iznenadne promjene u vremenskom okviru dekarbonizacije mogle bi, moguće je zamisliti, predstavljati takav sistemski rizik.

Ambicioznija Europska unija

U utjecajnom izvješću iz 2016., Europski odbor za sistemske rizike (ESRB) zastupao je stajalište da bi kasno priznavanje troškova globalnog zatopljenja moglo dovesti do iznenadnog izricanja drastičnih mjera za smanjenje emisija, što bi dovelo do financijske nestabilnosti.

No taj rizik trenutačno se čini udaljenim, osobito u Europskoj uniji, gdje su vlade nedavno odobrile još ambiciozniji klimatski cilj koji uključuje smanjenje neto emisija stakleničkih plinova za barem 55% do 2030.

Drugi argument u korist ozelenjavanja središnjeg bankarstva je da monetarna politika mora obuhvatiti tržišne neuspjehe, gdje netko tko doprinosi klimatskim promjenama emisijama stakleničkih plinova ne plaća za štetu nanesenu okolišu koja iz toga proizlazi.

Članica izvršnog odbora Europske središnje banke, Isabel Schnabel tvrdila je da: “U prisustvu tržišnih neuspjeha, tržišna neutralnost možda i nije odgovarajuće mjerilo za središnju banku kada i samo tržište ne postiže učinkovite ishode.”

No ideja da bi Europska središnja banka trebala “ozelenjeti” svoju monetarnu politiku pogrešna je s nekoliko aspekata. Prije svega, tržišnim neuspjehom već se pozabavila politika EU u cilju održavanja emisija stakleničkih plinova u skladu sa svojim ciljevima.

Primjerice, Sustav trgovine emisijama Europske unije ograničava ukupnu količinu emisija u industriji i elektroenergetskom sektoru sukladno vremenskom okviru konzistentnom s ciljevima EU. Zemlje članice nedavno su postrožile opće klimatske ciljeve bloka.

Demokratski izabrana tijela – nacionalne vlade, preko Europskog vijeća i Europskog parlamenta – stoga su se pozabavile tržišnim neuspjehom. Moglo bi se tvrditi da klimatski ciljevi EU i Sustav trgovine emisijama Europske unije, kao jedan ključni instrument za njihovo postizanje, nisu učinkoviti. No središnja banka nema zadatak upravljanja klimatskim ciljevima i instrumentima.

Povrh toga, nije izgledno da će djelovanje Europske središnje banke biti učinkovito. Jedan prijedlog je da Europska središnja banka uključi samo dionice “zelenih kompanija” u svoj program kupnje vrijednosnica. Takve selektivne kupnje obveznica stoga bi se svele na “zelenu”monetarnu ili industrijsku politiku.

Naznake iz programa kupnje obveznica Europske središnje banke upućuju na to da bi selektivna kupnja obveznica zelenih kompanija mogla i uspjeti u marginalnom smanjenju troška kapitala tih firmi, što bi im omogućilo više ulaganja.

No svako smanjenje emisija bilo bi kompenzirano negdje drugdje ispod gornje granice prema Sustavu trgovanja emisijama. Niže emisije koje postignu neke tvrtke koje uživaju u povoljnijim uvjetima financiranja jednostavno bi značile da ostali trebaju napraviti manje.

Neizbježna politizacija

Naposljetku, zelena Europska središnja banka nužno bi postala politizirana. I ovdje imamo površni argument za zelenu monetarnu politiku: Članak 127 Ugovora o funkcioniranju Europske unije navodi da Europska središnja banka također treba podupirati cjelokupnu ekonomsku politiku Europske unije, pod uvjetom da to ne ugrožava stabilnost cijena.

Stoga zagovornici zelene Europske središnje banke tvrde da je ta institucija obvezna pomoći zelenu tranziciju, što je očito politika Europske unije.

Ali taj argument može se primijeniti na niz drugih područja politike. Primjerice, kohezija je još jedan od važnih ciljeva Europske unije. Uz pomoć zelene logike, Europska središnja banka mogla bi potaknuti koheziju kupnjom obveznica siromašnijih zemalja ili regija i po mogućnosti i njihovih korporativnih obveznica.

Povrh toga, kad bi Europska središnja banka željela podupirati financiranje zelenih projekata, trebala bi zauzeti stajalište o nizu spornih pitanja, uključujući nuklearnu energiju. Odlučivanje o tome jesu li obveznice koje izdaje tvrtka za nuklearnu energiju zelene ne bi trebao biti zadatak Europske središnje banke.

Tržišni neuspjesi mogu se pronaći gotovo posvuda. Zašto bi se Europska središnja banka trebala pozabaviti s nekima od njih, a ne s nekim drugima? To je odluka koju bi trebale donositi samo demokratski izabrane vlade.

Središnji bankari izuzeti su od političkog utjecaja u cilju provođenja vrlo uskog mandata stabilnosti cijena. Ozelenjavanje monetarne politike moglo bi na prvi pogled izgledati privlačno, ali ono predstavlja odstupanje koje je nekompatibilno s njihovom neovisnošću.