Godinu dana od ruske invazije na Ukrajinu, u tijeku je osnovno preslagivanje međunarodnog poretka. Zapad, ujedinjen prvi put nakon brojnih godina, ponovno je otkrio svoju svrhu. U međuvremenu, u drugim dijelovima svijeta pojačava se nadmetanja za geopolitičko vodstvo među silama u nastajanju.

Svi za kraj rata, ali..
U Europi, konflikt je uzrokovao zabrinutosti može li kontinent braniti sam sebe i zbog raspona podrške ukrajinskom ratovanju, dok se već naziru proljetne ofenzive. Do gola je razotkrio i kompleksnost izvlačenja iz dugogodišnje ovisnosti o ruskoj energiji.

Kolektivno je ovo dovelo do problema u nacionalnim i EU stavovima o sukobu i dovelo je do prikrivenih i otvorenih neslaganja – točnije, sukoba oko dostavljanja tenkova Leopard i, upornije, u mađarskom opiranju uvođenju sankcija Rusiji.

A opet, razinu iznad rastuće političke podjele o načinu pružanja podrške Ukrajini u njenoj borbi, izgleda da je mišljenje javnosti o nužnosti iste i dalje nepodijeljeno. Novo istraživanje – u deset europskih zemalja te u Indiji, Turskoj, Kini i Rusiji – koje je ovog tjedna objavilo Europsko vijeće za međunarodne odnose (ECFR) otkriva da su, unatoč izazovima u proteklih godinu dana, Europljani ostali ujedinjeni u podržavanju Ukrajine i u tome da Rusiju žele vidjeti poraženu u sukobu.

Ovo se najočitije odražava u jedinstvu Europljana u opskrbi energijom. Istraživanje ECFR-a pokazuje da većina ispitivanih EU-9 podržava nastavak embarga za rusku naftu, unatoč tome što u nekim nacionalnim ekonomijama to uzrokuje stvarnu štetu.

Ono isto tako govori, s gledišta građana o Rusiji, godinu dana kasnije, da dvije trećine od EU-9 (66 posto) i Velike Britanije (77 posto) Rusiju vide kao “protivnika” ili “suparnika” svoje zemlje – pozicija koja ih stavlja na istu razinu s SAD-om (gdje je 71 posto izrazio to mišljenje).

No, ako je sukob ojačao jedinstvo Zapada i Europe, doveo je i do stvaranja razlike između načina na koji Rusiju percipiraju Zapad i druge nacije. Iako postoje neke sličnosti u želji da sukob završi, razlikuju se uvjeti pod kojima se to može ostvariti, primijećeno je u istraživanju ECFR-a, po mišljenju “Zapada” i “ostatka”.

U Europi i SAD-u, na primjer, prevladava mišljenje anketiranih da Ukrajina treba vratiti sav svoj teritorij, čak i ako to znači produljenje rata. Suprotno misle u Kini, Turskoj i Indiji, gdje većina anketiranih preferira brzi kraj rata, čak i ako bi to značilo da Ukrajina ustupi dio teritorija Rusiji.

Reputacija Rusije, gotovo godinu dana od početka takozvane trodnevne “specijalne operacije” Kremlja, isto se tako znatno razlikuje. Istraživanje ECFR-a je otkrilo da tri četvrtine anketiranih u Kini (76%), Indiji (77%) i Turskoj (73%) Rusiju sada vide jačom ili jednako jakom kao i prije doginu dana.

U nekim slučajevima, povjerenje je u Rusiju kao globalnog “saveznika” ili “partnera” svoje zemlje stratosfersko – Indija (80%), Kina (79%), Turska (69%) – što je u oštrom kontrastu s odgovorima u EU-9 i na ostatku Zapada, gdje Rusiju ne vide samo kao temeljno slabiju, nego je mnogi opisuju kao “agresivnu” i “zemlju kojoj se ne može vjerovati”.

Nezanemarive sile u usponu
Možda je najočitija podjela otkrivena u tome kako građani vide stanje svijeta i budući globalni poredak. Ovi podaci pokazuju da, ovdje na Zapadu, ostavština Hladnog rata i dalje živi i oblikuje javno mnijenje. Postoji snažno vjerovanje da ulazimo u bipolarni svijet koji vode SAD i Kina. No, u drugim dijelovima svijeta, a osobito među silama u usponu, kakve su Indija i Turska, to mišljenje ne podržavaju.

U ova dva slučaja, ispitanici svoju zemlju vide kao rastućeg igrača na međunarodnoj sceni – i, povratno, predviđaju razvoj multipolarnog svjetskog poretka koji će biti raspodijeljen između brojnih centara moći. U takvom bi scenariju Zapad bio samo jedan među brojnim polovima i ne bi definirao poredak niti bi bio vođa globalne demokracije.

To bi postavilo Europu – i širi zapadni savez – u do sada neviđeni položaj, morali bi braniti red temeljen na zakonima, ali bi ultimativno gubili moć.

Europski i zapadni vođe bi, radi toga, dobro postupili ako bi cijenili ambicije sila u nastajanju koje bi mogle odstupiti od svog stava koji se odnosi na rat, ali koje svoje vrijednosti pripisuju međunarodnom redu utemeljenom na zakonima.

Pokazujući malo skromnosti, osobito u kontaktima sa zemljama koje se bore s tradicionalnim demokratskim i autoritarnim podjelama – kao što su Indija i Turska – Europa ne treba napustiti svoje vrijednosti.

Umjesto toga, može ih ugraditi kao dio nove koalicije sila koje slično misle. To će zahtijevati diplomatsko balansiranje u uvjeravanju sila u nastajanju i njihovom usuglašavanju u ključnim odlukama, uz istovremeno razumijevanje prioriteta ovih nacija i kako javno mnijenje kod kuće oblikuje diplomaciju.

Sljedeći će mjeseci biti provjera jesu li europski vođe spremni za izazov i mogu li oni ojačati poziciju Europe u post-zapadnom svijetu koji se pojačano dijeli.