Dok Sjedinjene Američke Države predvode napore da se spriječi ruska invazija na Ukrajinu, dužnosnici Europske unije sklapaju ruke. Europa nije samo odsutna sa stola, žale se; njena sigurnost je na jelovniku.

Međutim, EU nije opremljena za sučeljavanje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Nastoji biti postmoderna “meka” sila, a Putin poznaje samo tvrdu moć. A instrumente meke sile koje EU ima ne može pokušati upotrijebiti jer i dalje ovisi o ruskom plinu kako bi europska svjetla i grijalice ostali upaljeni.

Nedavno dovršeni plinovod Sjeverni tok 2 – koji će ruski plin prevoziti izravno u Njemačku preko Baltičkog mora – dobio je značajnu pozornost kao diplomatska prednost u pregovorima. Dok neki tvrde kako je taj projekt Rusiji dao prevelik utjecaj u Europi, drugi se nadaju kako prijetnja gubitka plinovoda, koji još nije operativan, može odvratiti Rusiju od invazije na Ukrajinu.

U takvim raspravama fokus je često bio na odgovornosti koju navodno snosi Njemačka, glavni europski zagovornik projekta. Međutim, s obzirom na stalnu integraciju europskih nacionalnih tržišta plina, to nema puno smisla. Na integriranom tržištu svako bi djelovanje trebalo provesti na razini EU.

Štoviše, pri utvrđivanju što poduzeti, važno je prepoznati da Sjeverni tok 2 nije ni približno značajan kao što se često prikazuje. Dugoročno, taj plinovod neće imati mnogo utjecaja na energetsku sigurnost Europe.

Za početak, malo je vjerojatno da će operativni plinovod Sjeverni tok 2 rezultirati značajnim povećanjem ukupnog ruskog izvoza prirodnog plina u Europu. On će samo omogućiti Rusiji da smanji upotrebu plinovoda koji prolaze kroz Ukrajinu, čime će se smanjiti tranzitne naknade koje čine važan dio ukrajinskog proračuna.

Politička cijena ovisnosti
U širem smislu, važnost strateških plinovoda narušena je prelaskom na transport ugljikovodika u obliku ukapljenog prirodnog plina. Izvoz LNG-a iz SAD-a u Europu dobio je veliku pozornost, ali on je samo jedan dio većeg trenda. Na globalnoj razini, više plina sada se isporučuje na taj način nego što se prenosi plinovodima.

Prijevoz LNG-a stekao je popularnost jer kada se stavi na poseban tanker postaje relativno malo važno koju udaljenost mora prijeći. Kao rezultat toga, u normalnim vremenima, cijene u Europi i Aziji obično su vrlo povezane.

Troškovi prijevoza LNG-a i dalje su veći od troškova prijevoza nafte, a likvidnost tržišta LNG-a, a time i njegova sposobnost reakcije na kratkoročne promjene potražnje, i dalje je ograničena. Jasan je trend prema integriranom globalnom tržištu.

Danas je ruski plin još uvijek nešto jeftiniji za većinu Europe. Međutim, politička cijena ovisnosti – Rusija je i dalje najveći dobavljač prirodnog plina u EU – postala je neprihvatljiva. Dobra vijest je da Europa ima kapacitete za uvoz dostatnih količina LNG-a kako bi nadoknadila gubitak ruskog plina. Loša vijest je da će trebati neko vrijeme za mobilizaciju svojih kapaciteta.

Kako se, dakle, EU može zaštititi od kratkoročnog rizika da Rusija uskrati opskrbu iz političkih razloga pa čak i pozicionirati se tako da može nametnuti sankcije ruskom plinskom sektoru?

Prvi jednostavan korak bio bi zahtijevati od opskrbljivača plinom da nadopune svoje zalihe krajem ljeta. To ne bi bilo u njihovom komercijalnom interesu, ali bi ojačalo energetsku sigurnost Europe.

Posebnu pozornost trebalo bi posvetiti skladišnim objektima pod kontrolom ruskog Gazproma, koji su se prošle godine nadopunili manje od ostalih komercijalnih skladišta, zbog čega je EU ove zime izložena akutnim nestašicama.

Ali potrebno je više. Europa bi također trebala uspostaviti Europsku stratešku rezervu plina (ESGR) koja bi sadržavala dovoljno opskrbe za otprilike tri mjeseca potrošnje.

Pružanjem zaštite Europskoj uniji kroz mogućnost nabave više plina od drugih proizvođača, strateškom rezervom smanjila bi se osjetljivost Europe na kratkoročne poremećaje, uključujući potencijalni gubitak ruske opskrbe te ojačao njen geopolitički položaj.

Europska strateška rezerva plina ne može se stvoriti preko noći i zahtijevala bi početna ulaganja. Znatna zaliha plina mogla bi se akumulirati u roku od nekoliko godina, a troškovi ne bi trebali biti pretjerani, posebno u vrijeme iznimno niskih kamatnih stopa.

Procjene koje se temelje na postojećim rezervama plina upućuju na to da bi uspostava europske strateške rezerve plina stajala oko 10 milijardi eura. Amortizirano tijekom jednog desetljeća, to je izrazito pristupačna milijarda eura godišnje – oko 0,5 % proračuna EU.

Ne mogu pomoći Ukrajini
Europska strateška rezerva plina također bi koristila Ukrajini. Već sada, ta zemlja može primati plin iz Europe kroz plinovod Bratstvo koji obično prevozi plin iz Rusije u Europu, zahvaljujući kapacitetu plinovoda “obrnuti protok”. Međutim, bez vlastitih rezervi, EU ne može učiniti mnogo za Ukrajinu ako Rusija obnovi svoje prijetnje prekidom opskrbe Ukrajine plinom.

Nadalje, takva bi rezerva stvorila povoljniju jednostranu ovisnost, pri čemu bi se Rusija u velikoj mjeri oslanjala na europsko tržište. Zarada od izvoza plina u Europu znatan je udio u ukupnoj zaradi Rusije od izvoza i u državnim prihodima, ali tek mali dio europskog gospodarstva.

Da se dopusti prometovati plinovodom Sjeverni tok 2 – opcija koju bi trebalo razmotriti samo ako ne dođe do napada na Ukrajinu – povećala bi se i ovisnost Rusije o Europi kao pouzdanom kupcu. Rusija bi tu ovisnost o Europi mogla smanjiti samo izgradnjom skupih kapaciteta za izvoz LNG-a iz objekata bliže svojim poljima u blizini Arktičkog kruga ili ulaganjem u još skuplji plinovod prema Kini.

Kriza u Ukrajini jasno je pokazala da, unatoč svim razgovorima o “strateškoj autonomiji”, EU i dalje uvelike ovisi o američkim sigurnosnim jamstvima. To se neće promijeniti u skorije vrijeme. Međutim, jačanjem svoje energetske sigurnosti Europa može barem povećati svoje kapacitete za primjenu nekolicine instrumenata meke moći koje ima.

© Project Syndicate, 2022.