Globalni gospodarski šokovi posljednjih nekoliko godina učinili su Europu posebno ranjivom. Iako su gotovo svi patili od poremećaja povezanih s klimom i pandemijom, Europska unija na svom je pragu imala i rat u Ukrajini, a zbog svoje izražene ovisnosti o uvozu energije, rastuće cijene, i potreba za odmakom od ruskih fosilnih goriva, značili su da je situacija osobito teška. Pod pritiskom su i rast i ekonomska sigurnost.

Naravno, neki od ovih bili su kratkoročni šokovi. Poremećaji povezani s pandemijom uglavnom su se riješili sami od sebe, a čini se da je čak i inflacija, koja je porasla nakon pandemije, uglavnom pod kontrolom, zahvaljujući naporima središnjih banaka EU-a, prije svega Europske središnje banke, a izgleda da će to pitanje vjerojatno biti u potpunosti riješeno u sljedećih 12 mjeseci.

Međutim, EU se suočava s nizom zastrašujućih gospodarskih izazova koji neće samo nestati. Za početak, rastući sigurnosni rizici u susjedstvu, u kombinaciji sa sve većim sumnjama u trajnost američke predanosti europskoj obrani, vrše pritisak na EU da ojača vlastite kapacitete. To podrazumijeva ne samo veću koordinaciju među zemljama, već i značajno povećanje ukupnih izdataka za obranu: ukupna potrošnja bloka trenutno iznosi 1,3 posto BDP-a, što je znatno ispod NATO-ovog cilja od 2 posto BDP-a.

Obilje talenata

Osim toga, rast produktivnosti, koji je u većem dijelu svijeta slab, osobito je nizak u Europi, a jaz između EU-a i Sjedinjenih Američkih Država svake se godine povećava. Sa stopom nezaposlenosti koja u prosjeku iznosi oko 6,5 posto, postoji malo prostora za povećanu agregatnu potražnju kako bi se potaknuo rast, ali snažan dugoročni rast bit će praktički nemoguć ako Europa ne može riješiti problem zaostajanja u produktivnosti.

To neće biti lagan pothvat. Dugoročni rast produktivnosti u razvijenim gospodarstvima uvelike ovisi o strukturnim promjenama, potaknut je uglavnom tehnološkim inovacijama. U tome leži glavni problem Europe: u nizu područja, od umjetne inteligencije do poluvodiča i kvantnog računalstva, SAD, pa čak i Kina s lakoćom prestižu Europu.

Glavni razlozi manjka inovacija u Europskoj uniji dobro su poznati. I osnovna i primijenjena istraživanja i razvoj pate od kroničnog nedostatnog ulaganja. Učinkovitost financiranja temeljnih istraživanja ugrožena je decentraliziranim pristupom, pri čemu nekoordinirani i slabo usmjereni nacionalni programi imaju prednost pred financijama i administracijom na razini EU-a. Osim toga, integracija jedinstvenog tržišta i dalje je nepotpuna, osobito u području usluga. To je posebno važno u digitalnim područjima, gdje povrat ulaganja u inovacije ovisi o veličini tržišta.

EU se suočava s drugim preprekama da postane inovacijski centar. Jedna je nedostatak potrebne infrastrukture, posebno ogromne količine računalne snage potrebne za obuku AI modela. (Trenutno se EU uglavnom oslanja na američke tehnološke divove za takve kapacitete.) Druga je da poduzetnički kapital i privatni kapital potrebni za potporu inovacijama – ulagači s iskustvom i motivacijom da pomognu mladim poduzetnicima u izgradnji inovativnih poduzeća – nisu široko dostupni, iako u brojnim zemljama postoje obećavajući poduzetnički ekosustavi.

Ali te se prepreke mogu prevladati. A ako se prevladaju, EU ima važne prednosti koje može iskoristiti, počevši od obilja talenata koji dolaze s prvoklasnih sveučilišta. Osim toga, dobro razvijene europske socijalne usluge i sustavi socijalne sigurnosti pružaju razinu ekonomske sigurnosti koja može olakšati poduzetničko preuzimanje rizika.

Sporo usvajanje inovacija

Međutim, ako EU ne može iskoristiti tehnološke pokretače strukturnih promjena, dijelovima njezina gospodarstva i dalje će dominirati tradicionalni industrijski sektori koji su se pokazali sporima u usvajanju inovacija koje povećavaju produktivnost. U globalnom gospodarstvu u kojem vrijednost sve više proizlazi iz nematerijalnih izvora, EU će i dalje ovisiti o materijalnoj imovini za stvaranje vrijednosti. A velikog europskog ljudskog kapitala bit će sve manje, jer njezini najveći talenti migriraju tamo gdje je prilika sve više.

Europa mora odlučiti: može ostati na svojoj sadašnjoj putanji, što će sigurno dovesti do relativne stagnacije, ili može zacrtati potpuno novi put. Potonji pristup je rizičniji, ali ima i daleko veći potencijal rasta. U vladi, poduzećima, politici i akademskoj zajednici ne nedostaje ljudi koji razumiju izazove s kojima se Europa suočava i koji su više nego sposobni osmisliti, raspravljati, izmijeniti i provesti kreativan plan usmjeren na budućnost.

Nažalost, čini se da takav plan nije visoki prioritet u europskim zemljama ili na razini EU-a. Ne pojavljuje se u političkim raspravama koje prate nacionalne izbore. Možda nedostaje jasna slika vjerojatnih posljedica održavanja statusa quo i, što je još važnije, uvjerljiva vizija koja može nadahnuti i usmjeriti politiku i ulaganja.

Kada je putovanje zahtjevno, jasna vizija odredišta ključna je za održavanje motivacije ljudi. Tehnokrati to često ne prepoznaju, ali sama Europa iskusila je to iz prve ruke u svojoj potrazi za usvajanjem obrazaca održivog rasta i ekonomskih modela, gdje postoji jasna vizija odredišta. Isto tako, čelnici u uspješnim zemljama u razvoju obično promiču jasnu sliku svoje željene budućnosti, kako bi potaknuli i omogućili teške izbore potrebne za njezinu izgradnju.

Nema razloga misliti da Europska unija nije sposobna osmisliti novu viziju svoje budućnosti i plan za digitalnu i strukturnu transformaciju koja joj je prijeko potrebna. No Europljani najprije moraju odgovoriti na jednostavno, ali ključno pitanje: kako bi Europska unija trebala izgledati – u smislu inovacija, gospodarstva, sigurnosti i otpornosti – za jedno desetljeće?

*autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor je emeritus ekonomije i bivši dekan Poslijediplomskog MBA studija na Sveučilištu Stanford i (s Mohamedom A. El-Erianom, Gordonom Brownom i Reidom Lidowom) koautor knjige Permacrisis: A Plan to Fix a Fractured World (Permakriza: plan za spašavanje rascjepkanog svijeta) (Simon & Schuster, 2023.)