Američki Zakon o smanjenju inflacije (IRA) uzrujao je američke trgovinske partnere. Zakon nije samo čudovišan, posvećuje oko 369 milijardi dolara programima za sprječavanje klimatskih promjena i čistoj energiji; također ima komponentu “kupuj američko”, pružajući novčane koristi samo kupcima sjevernoameričkih proizvođača automobila i subvencije proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora koji zadovoljavaju pravila o upotrebi proizvoda iz SAD-a.

Mnoge zemlje, posebice u Europi, sada razmatraju mogućnost provedbe vlastitih zelenih industrijskih politika. To je pogrešna reakcija.

Loša industrijska politika
Subvencije Zakona o smanjenju inflacije za proizvode proizvedene u Americi nesumnjivo su sporne, osobito među vodećim američkim trgovinskim partnerima poput Japana, Južne Koreje i Europske unije.

Američki predsjednik Joe Biden sada radi na otklanjanju štete jer pokušava i umiriti partnere i pronaći načine za ublažavanje utjecaja na saveznike zaobilaženjem odredbi Zakona o kupnji američkih proizvoda. Tvorci europskih politika nisu uvjereni u to. Boje se da će, ako ne uvedu vlastite subvencije, IRA učinkovito jamčiti američko vodstvo u zelenim industrijama.

Ali logika na kojoj se temelji ovaj zaključak u najboljem slučaju je sumnjiva. Istina, neke europske tvrtke zaprijetile su odlaskom u SAD ne dobiju li slične subvencije u svojoj zemlji. Međutim, malo je vjerojatno da će europski proizvođači, recimo, vjetroturbina prestati proizvoditi u Europi samo zato što očekuju procvat poslovanja u SAD-u.

”Kupuj američko” ne znači 100% američko. Kako bi osigurala 10% “bonusa” zbog upotrebe američkih proizvoda – koji IRA nudi povrh izdašnih subvencija koje ne ovise o ispunjavanju praga – tvrtka, poput vjetroelektrane, mora koristiti samo američki čelik, ali samo 40% komponenti proizvedenih u SAD-u. Drugim riječima, čak i uz dodatni poticaj za korištenje komponenti američke proizvodnje, američka vlada očekuje da će se tvrtke uglavnom oslanjati na uvoz.

Prema mišljenju trgovinskih odvjetnika, komponente “proizvedene u SAD-u” mogle bi se uglavnom sastojati od uvezenih potkomponenata, što bi odredbe o upotrebi američkih proizvoda u praksi učinilo još manje strogima. Dakle, iako IRA daje tvrtkama poticaj da proizvode određene komponente u SAD-u, i dalje će biti velike potražnje za europskim proizvodima, ne samo u SAD-u, već sve više i u Europi.

U svakom slučaju, IRA baš i nije primjer dobre industrijske politike. Naprotiv, neke od njegovih ključnih odredbi potiču otpad. Zapravo, Europa je već odbacila upotrebu neučinkovitih i skupih subvencija za obnovljivu energiju s fiksnom kamatnom stopom, na koje otpada 250 milijardi dolara ukupnih sredstava temeljem Zakona o smanjenju inflacije.

Umjesto toga, većina europskih zemalja pribjegava dražbama kako bi saznala koja je stopa subvencija potrebna za poticanje smanjenja emisija. Neke također koriste “ugovore o razlici u cijeni”, prema kojima država plaća investitorima razliku između tržišne cijene i zajamčenog minimuma.

Rizik moralnog hazarda
Još jedna upitna značajka Zakona o smanjenju inflacije je porezna olakšica na ulaganja, kojom se subvencionira 30% troškova postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora (ili 40%, ako su ispunjena pravila upotrebe američkih proizvoda). To nije ekonomski učinkovito jer subvencija nije povezana s količinom energije koja se proizvodi.

Postoji i neka vrsta rizika od moralnog hazarda: ako investitori pokrivaju samo 60-70% ukupnih troškova, možda neće uložiti toliko truda u smanjenje troškova ili će samo povećati svoju dobit. Otpad u izgradnji postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora doveo bi i do većih emisija, osobito ako se koristi energetski intenzivnija roba poput čelika ili betona.

Umjesto nuđenja neučinkovitih subvencija za postojeće tehnologije, država bi trebala financirati istraživanje i razvoj za nove. Ipak, Europskoj uniji to predstavlja velik izazov.

Kako sada stvari stoje, većina potrošnje za istraživanje i razvoj u Europi događa se na razini određene zemlje, a ne na razini EU, pri čemu su sredstva uglavnom usmjerena prema nacionalnim sveučilištima i istraživačkim laboratorijima. O proračunskim izdvajanjima EU odlučuje se svakih sedam godina i te odluke mogu se mijenjati samo jednoglasnim sporazumom.

Stoga bi bilo praktički nemoguće Europskoj uniji dodijeliti više sredstava za istraživanje i razvoj do 2027. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ima alternativni prijedlog: pretvoriti privremeni program zaduživanja EU zbog pandemije, NextGenerationEU, u trajni resurs.

Nažalost, slabi su izgledi za provedbu tog plana, pa je predložila i popuštanje pravila EU o državnim potporama, kako bi se članicama dalo više prostora za nacionalne subvencije po područjima – što je lošija opcija.

Europska unija ne bi trebala ući u utrku za subvencije sa SAD-om, svakako ne na temelju modela Zakona o smanjenju inflacije. Utrka u zelenim tehnologijama – u kojoj obje strane podržavaju istraživanje i razvoj za nove zelene tehnologije – mnogo je bolji pristup. Pitanje je ima li Europa političku volju i viziju potrebnu za ulazak u natjecanje.