Bez obzira na ishod predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama kriza u kojoj se našla demokracija u Novom svijetu je zastrašujuća. Iz kojeg god aspekta da se sagleda, trenutno stanje u Americi moralo bi biti zabrinjavajuće za cijeli slobodni svijet – ali ne iz razloga kojeg neki katastrofičari već navode, potencijalnog unutrašnjeg ili vanjskog rata, i gospodarskog sloma SAD-a, koji bi neke veselio, a neke rastužio.

Situacija u Americi zabrinjavajuća je jer se ne vidi da ostale vođe zapadnog svijeta pokazuju volju da iz toga nešto nauče, već se unutar granica Europe pomalo čak i naslađuju činjenicom da se dva predsjednička kandidata prepucavaju – ili da budemo potpuno otvoreni – kako se Donald Trump poput malog djeteta bori za svoje “igračke”. Problem koji trenutačno potresa Ameriku nije pitanje Trumpa ili Bidena, pa čak niti nekakve rasne netrpeljivosti – glavno pitanje u SAD-u, a onda i u cijelom slobodnom demokratskom svijetu trebalo bi biti – kako je do ovoga došlo? Jer stanje u kojem se nalazi SAD nije nastalo jučer, već je takav razvoj bio vidljiv u godinama koje su prošle. Čuditi se stanju u Americi jednako je čuđenju svih onih koji nisu vjerovali da je Brexit moguć.

Drže se zastarjelih metoda

Naime, do velikih društvenih promjena ne dolazi zato što se netko jednog jutra probudio i odlučio ubiti princa Ferdinanda u Sarajevu, nego iz puno dubljih soci-ekonomskih razloga kojima u ovom trenutku svjedočimo na cijeloj zapadnoj hemisferi.

Kriza u kojoj se našao zapadni svijet, kako ona gospodarska tako i ona s cvjetanjem populizma, ne može imati drugačiji ishod od ovog kojeg gledamo na američkoj televiziji. Od uličnih borbi pristaša jednog ili drugog kandidata do medijskog linča jednog ili drugog kandidat – sve to su samo naznake onoga što gori u pozadini. Duboko ekonomski podijeljeno društvo u kojem jedan posto bogatih drži 99 posto bogatstva ne može završiti sa sretnim i uspješnim predsjednikom kako se god on zvao, jednako kao što Britanija nije mogla uz fraze poput one da Bruxelles krade engleski novac završiti drukčije nego u Brexitu.

Za takva poigravanja nisu krivi ni Trump niti zagovaratelji Brexita, već upravo suprotno, krivi su svi oni koji i dalje rješenje za budućnost traže u postojećim modelima. Sloboda na koju se svi pozivaju, kao i na deregulaciju, od Margaret Thatcher i Reagana do danas, doveli su u velikoj mjeri upravo do ovog što sada imamo. Sustava koji unutar globalizacije i interneta pokušava kroz zastarjele modele omogućiti profit pojedincima i održati privid prava na izbor.

Te obje granice već su odavno prekoračene i svi oni državnici koji se u ovom trenutku kada se kamere ugase smiju Donaldu Trumpu i Sjedinjenim Američkim Državama morali bi se umjesto toga zapitati kada će to isto zadesiti i njih. Korona kriza i pucanje zdravstvenog sustava, gospodarska kriza koja tek dolazi nasuprot mahnitog trčanja za profitom, uvod su u puno veće katastrofe od ove američke. Jer Sjedinjene Američke Države će se nakon proglašenja pobjednika održati i preživjeti, ali duboko podijeljene i jako otvorene za nekog idućeg Trumpa, s puno opasnijim namjerama. Međutim, europski kontinent nema apsolutno nikakvo jamstvo da neće doživjeti isti scenariji – jedino ima pomalo europocentričnu umišljenost koja je izrazito opasna za sve nas koji tu živimo.

Devastacija prava većine

Ako se ubrzo ne okrenemo priči o održivom razvoju koji mora biti ispred potrebe za izvlačenjem profita pod bilo koju cijenu neki od idućih izbora za Europski parlament dovest će nam stotinjak Trumpova.

Rješenje postoji, ali zahtijeva odmak od postojećih sustava i iskreno liderstvo – nekog ili neke koji će potražiti novi put. Rješenje zahtijeva i još nešto, a to je velika posvećenost obrazovnom sustavu. Jer Amerika nas treba naučiti da devastacija osnovnih prava većine, a to je ono na obrazovanje i zdravstvo, vrlo brzo stvara ljude koji misle da je Zemlja ravna ploča i da nas cjepivom žele čipirati, a ako su takvi u većini onda znamo kakvi su na vlasti.

Gledano s gospodarske strane, daljnji razvoj društva mora nadići postojeći sustav, ali ne na neke nakaradne načine poput domaćih kvazi-socijalista iz Radničke fronte, nego na način o kojem trenutno pišu nobelovci Stiglitz i Krugman – koji se odmiču od profita prema održivosti. Uostalom, možda i na način pravih Zelenih koji upozoravaju i predlažu kako izbjeći ekološku katastrofu. I svakako bez ruganja SAD-u i populizmu.