Tko bi trebao platiti poslijeratnu obnovu Ukrajine? Ubrzo nakon ruske invazije, moji koautori i ja procijenili smo da će obnova zemlje koštati otprilike 200-500 milijardi eura (220-550 milijardi dolara) i pozvali smo Europu da predvodi napore za obnovu.

Nakon više od 500 dana smrti i uništenja, predviđeni troškovi vjerojatno su se barem udvostručili. Stoga je hitno pojačana potreba da Europa istupi i preuzme odgovornost.

Parazitiranje na SAD-u

Iako su Sjedinjene Američke Države također duboko zainteresirane za budućnost Ukrajine, kao što je pokazala njihova golema gospodarska i vojna potpora toj zemlji, postoji nekoliko razloga zašto Europa mora preuzeti vodeću ulogu u koordinaciji i financiranju poslijeratnog oporavka zemlje.

Prvo, interesi Europe u većoj su mjeri usklađeni s interesima Ukrajine. Iako je SAD imao ogromne koristi od pada Berlinskog zida 1989. godine, europske su se zemlje time puno više okoristile. Slično tome, Europa ima više za izgubiti od povratka na predratni status quo, da ne spominjemo prijetnju nuklearne eskalacije koja se nazire.

Drugo, Europljani moraju shvatiti da će, čak i ako američka vojna potpora Europi i Ukrajini ostane nepromijenjena nakon predsjedničkih izbora 2024., a to je veliko “ako”, s obzirom na trenutno stanje američke politike, entuzijazam Amerike za dugoročnom financijskom potporom vjerojatno će izblijedjeti, bez obzira na ishod. I demokrati i republikanci sve više prihvaćaju populistička stajališta, a današnji populisti uglavnom se usredotočuju na unutarnja pitanja, s malo obzira za ostatak svijeta.

Treće, Europska unija već je odobrila Ukrajini status kandidata, priznajući time da je ta zemlja dio Europe i da bi trebala biti dio bloka. S obzirom na to da će Ukrajini najvjerojatnije biti potrebna znatna tehnička pomoć kako bi poboljšala svoje standarde upravljanja i ispunila uvjete za pristupanje, EU mora učiniti sve što može kako bi ubrzala taj proces.

Štoviše, europske zemlje već desetljećima parazitiraju na američkim vojnim izdacima. SAD trenutačno troši dvostruko više od država članica EU na nacionalnu obranu od udjela u BDP-u. Kada bi SAD mogao smanjiti svoj vojni proračun na europsku razinu, uštedio bi otprilike 400 milijardi dolara godišnje. Suprotno tome, kada bi Europa podigla potrošnju na razinu SAD-a, trošila bi najmanje 300 milijardi dolara godišnje više, te bi dovoljno lako mogla platiti obnovu Ukrajine i još mnogo toga. Tim iznosom više bi se nego pokrio udio EU u poslijeratnoj obnovi Ukrajine.

Naravno, možemo samo nagađati bi li se ruski predsjednik Vladimir Putin suzdržao od napada na Ukrajinu da je Europa pojačala svoje obrambene kapacitete. Ali izvješće francuske Narodne skupštine u veljači, koje upućuje na to da će ta zemlja iscrpiti svoje postojeće streljivo za nekoliko tjedana u slučaju intenzivnog oružanog sukoba, ne ulijeva puno povjerenja u vojnu spremnost europskih zemalja. Iako je francuski predsjednik Emmanuel Macron poduzeo korake za povećanje izdvajanja za obranu, tim se mjerama samo nastoji ispuniti prag NATO-a od 2 % BDP-a.

Licemjerje: kredit nije pomoć

Zašto Europa troši toliko manje na vlastitu obranu od SAD-a? U izvrsnom tekstu iz 1966. godine “Ekonomska teorija saveza,” ekonomisti Mancur Olson i Richard Zeckhauser tvrdili su da veće zemlje često snose nerazmjeran udio troškova povezanih s djelovanjima koja služe općem dobru. Beznačajni doprinosi manjih članica NATO-a primjer su toga. Primjerice, zemlja poput Kanade troši samo 1,3% BDP-a na obranu jer zna da će SAD podnijeti veći dio tereta, čime fluktuacije u njezinom skromnom vojnom proračunu postaju relativno beznačajne.

Daleko od toga da je ova teorija besprijekorna: kao što su pokazali ovoljetni požari bez presedana, kanadska vlada ne želi puno trošiti ni na borbu protiv šumskih požara. Ali to pruža uvid u to zašto SAD često na kraju plaća račun za potrebe nacionalne obrane drugih zemalja.

Ipak, nedavno izvješće Kielskog instituta za svjetsko gospodarstvo naglasilo je koliko su neke europske zemlje, poput Francuske, Italije i Španjolske, malo pridonijele ukrajinskim ratnim naporima.

Iako se EU nedavno obvezao da će Ukrajini osigurati dodatnih 50 milijardi eura do 2027. samo trećina tog iznosa dat će se kao izravna bespovratna sredstva. Ostatak će biti u obliku zajmova koje Ukrajina najvjerojatnije neće moći vratiti.

Obnova Ukrajine svakako je golem, skup pothvat čiji će uspjeh ovisiti o mnogim čimbenicima, uključujući vlastitu predanost Ukrajine provedbi potrebnih gospodarskih reformi. Međutim, europske zemlje moraju se pomiriti sa svojom povijesnom odgovornošću da predvode te napore, čak i ako to znači veći dug i sporiji rast za vlastita gospodarstva u budućnosti.