Posljednjih desetljeća plin je postao najpoželjniji energent te se veliki dio industrije i komunalnih usluga temelji upravo na njemu. Čak i kad je nakon nuklearne nesreće u japanskoj Fukushimi na proljeće 2011. došlo do preispitivanja korištenja nuklearne energije te globalnog zaokreta prema zelenoj tranziciji kroz obnovljive izvore energije, plin je ostao i dalje dugoročno, ili barem prijelazno rješenje za duže razdoblje.

Štoviše, u praskozorje ruske invazije na Ukrajinu, i svega što je to značilo za globalnu energetiku i gospodarstvo, Europska unija je plin, uz već lagano upokojenu nuklearnu energiju, iznenađujuće uskrsla i dala im status dugoročno održivih, mnogi bi rekli i “zelenih” tehnologija.

Glavni razlog za takvu popularnost plina, prvenstveno u Europi, je Rusija. I u vrijeme najžešćih tenzija Hladnog rata kad je mogućnost nuklearnog sukoba tadašnjeg Varšavskog pakta i NATO-a bila gotovo stalna realnost, milijarde kubičnih metara jeftinog plina pristizale su brojnim plinovodima iz Sibira na Zapad.

Posljednjih 30-ak godina, ili barem nakon što se Rusija poslije početnog kaosa raspada SSSR-a početkom 1990-ih ponovno postavila na noge, a što se okvirno poklapa s dolaskom Vladimira Putina na čelo te zemlje, napravljeni su dodatni napori u proširenjima kapaciteta plinske infrastrukture te samoj organizaciji eksploatacije plina i nafte.

Trenutačno postoji, u raznim statusima, 10-ak plinovoda koji ruski plin dopremaju u Europu. Jeftini energenti, neograničeni izvori te relativno pouzdana isporuka doveli su do gotovo potpune ovisnosti Europe o ruskom plinu, a nešto manje i nafti.

Statistika govori da je prije rata u Ukrajini, i sankcija koje su uvedene, EU godišnje Rusiji plaćala više od 200 milijardi eura za energente, uglavnom za plin, a nešto manje za naftu, ugljen te biomasu.

Činjenica je da je uslijed ruske agresije na Ukrajinu gotovo cijeli Zapad stao jednoglasno u potporu Ukrajini i stanje proxy rata s Rusijom, a da istodobno trgovina energijom, posebice se to odnosi na ključne zemlje EU, teče neometano. Razlika u odnosu na ranije razdoblje je samo u cijeni koja je sada višestruko veća nego što je bila prije godinu ili dvije.

Nedavni embargo EU na rusku naftu bio je svojevrsni rulet jer je Rusija već prije zaprijetila da će zemljama koje prestanu kupovati njihovu naftu, a što je energent koji je puno lakše supstituirati iz drugih izvora na svjetskom tržištu, ograničiti ili i prekinuti isporuku plina.

Političari umiruju javnost
Iako političari u EU pokušavaju umiriti javnost, posebice gospodarstvo, da se ruski plin može supstituirati onim iz Sjevernog mora ili pak iz prekooceanskih LNG dobavljača, činjenica je da to za velik broj industrijskih zemalja kontinentalne Europe nije moguće, barem ne u razdoblju kraćem od 5 do 10 godina. Najveći kupac ruskog plina u EU je Njemačka s oko 42,5 milijardi kubika godišnje, a slijedi Italija sa 29,2, te je jasno da su one pred najvećim energetskim izazovima.

Situacija je posebno izazovna za Njemačku koja je neposredno pred ovu krizu promijenila vladu i to tako da je nakon 16 godina s kancelarske pozicije otišla Angela Merkel jedna od najmoćnijih političarki Europe i svijeta, a na vlast došla koalicija socijaldemokrata, liberala i zelenih čija se strateška i energetska politika dijametralno razlikuje te ju je teško svesti pod zajednički nazivnik.

Slabosti Njemačke su itekako svjesni u Kremlju te je jučerašnja vijest da je “došlo do kvara” na plinovodu koji doprema plin u Njemačku kod mnogih primljena s nevjericom radi li se doista o tehničkim uvjetima ili pak političkim mjerama i discipliniranju Njemačke, a preko nje i cijele EU.

Cijene plina lete u nebo i ostvaruju povijesne rekorde, iako je potražnja stabilna, a globalna proizvodnja nikad veća. Štoviše, osim ovih povremenih “kašljucanja”, zapravo niti opskrba iz Rusije, i to uglavnom preko napadnute Ukrajine, nije upitna.

Glavni razlog za ovakav rast cijena su burzovne spekulacije, ne nužno u smjeru da pojedini gramzivi brokeri i njihove financijske institucije žele namjerno ostvarivati ekstra profit na ratnim nevoljama, nego jednostavno prevladava strah od toga što će biti.

Manjkavi burzovni model
Percepcija događanja je za burze puno važnija od realnosti. Može li se to promijeniti? Do 2000-ih energenti su se kupovali putem dugoročnih ugovora i po manje ili više fiksnim cijenama.

No, trend seljenja industrije iz EU i SAD-a na Daleki istok tada je dosegnuo vrhunac i mnoge tvrtke i zemlje koje su imale naručene velike količine plina našle su se u problemima što s njim. Odgovor je bila burza na kojoj uvijek netko nešto želi prodati i kupiti po određenoj cijeni. Tako je nastao i nizozemski TTF koji je danas referentna cijena za plin u Europi.

Iako je takav model posljednjih 20-ak godina uglavnom funkcionirao, sada su se pokazale sve njegove manjkavosti i gotovo sigurno je da će on morati biti mijenjan u narednom razdoblju.

Mnogim energetskim stručnjacima nije jasno zašto se EU nije odlučnije postavila u obrani svoje energetske pozicije na početku ove krize tako da ograniči cijenu plina koju zemlja ili tvrtka u Uniji može platiti stranom isporučitelju, bilo da se radi o Rusiji, SAD-u, Kataru ili nekom drugom.

Za primjer, ta cijena se mogla fiksirati na 40 eura po megavatsatu, a s obzirom na to da je u predratnom razdoblju cijena plina fluktuirala između 14 i 80-ak eura – jučer je dosegnula 145 eura. Iako bi možda neki negodovali, izvjesno je da bi i Rusija i SAD i Katar našli svoje ekonomske ili geopolitičke razloge da nastave prodavati plin Europi.

Razlog zašto do toga nije došlo, nagađa se, vjerojatno je u lobijima koji su imali određene opcije na energetskim burzama te ih nisu htjeli ugroziti ili izgubiti novac. No, u konačnici bi cijena koju bi EU platila zbog takve regulacije plinskog tržišta bila deseterostruko manja od one koju plaća sada.