Europa ima dugu povijest vođenja industrijske politike. Europske vlade stoljećima su podupirale najvažnije industrije i tehnologije, posebno one koje su najrelevantnije za rat, kako bi ostale ispred svojih neprijatelja, koji su često bili i njihovi susjedi. U novije vrijeme provode zajedničke industrijske politike kako bi se međusobno integrirale, a ne borile.

Kontrola Europske komisije
Temeljni pomak započeo je 1950. osnivanjem Europske zajednice za ugljen i čelik. Ne samo da nije poboljšala šanse zemalja u ratu, ova industrijska politika na razini Europe za objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika, obeshrabrila je borbe na kontinentu.

Stavljanje ugljena i čelika, ključnih za proizvodnju tenkova i oružja, pod kontrolu zajedničkog visokog tijela značilo je da se nijedna zemlja ne može naoružati protiv ostalih. Istodobno je ta politika poduprla gospodarski oporavak nakon II. svjetskog rata.

Drugi ključni koraci prema europskoj integraciji mogu se opisati i kao industrijska politika. Europska unija kakvu danas poznajemo započela je programom ukidanja carina unutar Europe stvaranjem carinske unije 1958. Nakon toga, uslijedili su veliki napori za smanjenje birokracije na europskim granicama usklađivanjem stotina propisa, što je kulminiralo Zakonom o jedinstvenom tržištu iz 1992.

Europske države članice provode i pojedinačne industrijske politike, iako stroge kontrole EU u pogledu državnih potpora, čiji je cilj spriječiti subvencije za pojedine zemlje da poduzećima daju nepoštenu konkurentsku prednost, ograničavaju njihov manevarski prostor. Međutim, nacionalne vlade i dalje ulažu u istraživanje i razvoj, podupiru tehničko obrazovanje i grade potrebnu infrastrukturu.

Većina ekonomista slaže se da takve intervencije mogu poboljšati rast i dinamičnost. Rasprava o industrijskoj politici zahuktava se oko pitanja trebaju li vlade izravno intervenirati u gospodarstvo podupiranjem određenih sektora. Réke Juhász, Nathan J. Lane i Dani Rodrik nedavno su proveli studiju koja je pokazala da vladino djelovanje može imati vrlo dugotrajne posljedice na lokaciju određenih industrija i time su dodali ulje na vatru.

Vlade su prvenstveno motivirane geopolitičkim napetostima: i SAD i Kina uveli su službene industrijske strategije koje naglašavaju potrebu pružanja potpore sektorima koji se smatraju ključnima za nacionalnu sigurnost. U tom smislu, današnje industrijsko natjecanje velikih sila vrlo je nalik staroj, ratom opustošenoj Europi.

Ali što je s industrijskom politikom na razini Europe? Europska komisija nedavno je objavila popis ključnih tehnologija. Međutim, pri provedbi industrijske politike u američkom ili kineskom stilu Europa se suočava s paradoksom: nastojanje EU da okonča upotrebu industrijske politike kao geopolitičkog alata među europskim zemljama znatno je ograničilo prostor njezinih država članica da drugima odgovore na geopolitički motivirane industrijske politike.

Ciljana neizravna potpora
EU se svakako bavio sektorima u padu. Godine 1978., kada je industrija čelika bila u problemima, Europska ekonomska zajednica provela je Davignonov plan, koji je ograničio proizvodnju u europskim zemljama na otprilike proporcionalan način. Međutim, EU nikada nije imao aktivnu industrijsku politiku iz jednostavnog razloga što, za razliku od Kine i SAD-a, nema savezni proračun kojim bi osigurao velike subvencije određenim sektorima.

Stoga je razumljivo da je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozvala na osnivanje novog Europskog fonda za suverenitet. Međutim, također ima smisla da nacionalni čelnici, koji bi morali financirati taj fond, nerado predaju novac svojih poreznih obveznika EU kako bi potaknuli industrijski razvoj negdje drugdje.

Uslijed nedostatka financijskih sredstava na razini EU za zajedničku industrijsku politiku, Komisija popušta pravila o državnim potporama. Oni koji vjeruju da vlade mogu prepoznati sektore s potencijalom za pozitivan rast, pozdravit će pristup EU, osobito zato što Komisija zadržava pravo procijeniti bi li predložena nacionalna državna potpora bila proporcionalna i povećala učinkovitost. Skeptici vjeruju da će nacionalne vlade vjerojatno financirati “nacionalne prvake” ili politički prikladne projekte te da birokrati EU nisu prikladni za razdvajanje složenih lanaca opskrbe i određivanje sektora s najvećim potencijalom.

Dosadašnje iskustvo, koje naglašava utjecaj nacionalnih prvaka na političare, upućuje na to da bi stajalište skeptika moglo biti realnije. S druge strane, industrijska politika može i treba biti mnogo više od pružanja velikim poduzećima milijardi eura s kojima će graditi visokotehnološke tvornice kod kuće. Povećanje potrošnje za istraživanje i razvoj pružilo bi snažniju osnovu za industriju visoke tehnologije općenito.

Ta bi neizravna potpora ipak mogla biti ciljana. Primjerice, industrija mikročipova imala bi koristi od stvaranja specijaliziranih tehničkih škola i potpore lokalnom stručnom znanju o ključnim elementima procesa proizvodnje čipova. Takav je pristup više strategija nego politika – i vjerojatno će učiniti mnogo više dobra za Europu nego što bi to učinilo opsežno ulaganje javnog novca u nekoliko mega-tvornica.

© Project Syndicate 2023.