Naslov teksta objavljenog prije nekoliko dana: “Svjetska ljestvica digitalne konkurentnosti: Susjedna Slovenija od nas je bolja za 20 mjesta” navodi na razmišljanje.
U tekstu stoji: “Hrvatska je zauzela 55. mjesto od ukupno 64 vodeće svjetske ekonomije na najnovijoj IMD – Svjetskoj ljestvici digitalne konkurentnosti 2021. koju je objavilo Nacionalno vijeće za konkurentnost, partner-institut Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne. Najbolje smo pozicionirani u stupu znanja (47. na ljestvici), a najlošije u spremnosti za budućnost (60. na ljestvici)”.
To je problematično ne zbog činjenice što je nama bliska država, udaljena od Zagreba jedva 30-ak kilometara, toliko bolja već zbog toga što su nam startne pozicije prije 30-ak godina bile vrlo slične. Dvije u bivšoj državi najnaprednije republike svoj neovisni put počele su graditi iste godine.
Nitko u ovoj jednadžbi ne izuzima činjenicu ratnih vihora 90-tih koji su pogodili Hrvatsku, a Sloveniju nisu i ako smo krenuli s iste startne linije recimo da su susjedi trčali bez prepreka, a mi s preprekama.
Ipak ostaje pitanje 30-ak godina kasnije zašto su susjedi bolji za 20 mjesta, ali i zašto je još cijeli niz članica Europske unije bolji i za više mjesta, te zašto je Hrvatska na ovoj ljestvici posljednja od zemalja EU i u ovom trenutku prestiže jedino pojedine latinoamerička države i nikog više.
Rado pričaju o Rimcu i Infobipu
Često se hvalimo našim stručnjacima koji masovno rade izvan države, često pišemo i o uspjesima naših stratupa koji postaju jednorozi i privlače strane ulagače… U čemu onda leži problem?
Ne bi li trebali biti daleko bolji od niza zemalja svijeta, ne bi li trebali biti barem odmah iza Estonije? I eto ga, odgovor dolazi sam po sebi. Estonija, uz odluka države da bude digitalna i time predvodnica 21. stoljeća, protiv Hrvatske u kojoj stratupi i ostale tehnološke kompanije uspijevaju državi unatoč.
Vratimo li se malo u vremena prije pandemije, koja nas je sve gurnula u digitalizaciju pa tako i državni aparat, i pogledamo tretman koji je ICT sektor dobivao od države naš položaj na ljestvici digitalne konkurentnosti i slijepcu bi bio jasan.
I da, malo smo u bavljenju koronom, cjepivima, posljedicama po gospodarstvo zaboravili kako je to bilo i ne tako davne 2019. U tim trenucima rasli smo na krilima turizma i odlične sezone, razgovarali o europskom novcu i njegovom trošenju, ali malo tko je unutar državne strukture imao sluha za apele ICT zajednice i njihovo ukazivanje kako trebaju i moraju biti dio strateške industrije u Hrvatskoj.
I sve se to kroz godinu i pol promijenilo i danas naši vlastodršci rado pričaju o Rimcu i Infobipu, kod nekih od njih dovode EU čelnike na fotografiranje i slično, međutim ta 2019. treba nam svim biti opomena.
Jer ako se država po završetku pandemije, a on će doći prije ili kasnije, vrati starim uzusima ponašanja, kroz godinu ili dvije ponovo ćemo gledati neke ljestvice i pitati se zašto je država udaljena svega 30-ak kilometar od nas, koja je u svoju neovisnost krenula kada i mi prije 30-ak godina, bolja za 20 ili više mjesta.
Kobni nedostatak vizije
Naravno, ostaje pitanje kolika je snaga države na jednom drugom području, a to je obrazovanje. Teren na kojem gubimo je svakako i onaj obrazovni. Razne ljestvice o kvaliteti sveučilišta već dugi niz godina ukazuju na problem koji Hrvatska ima s obrazovanjem.
A taj problem počinje već od osnovne škole te se nastavlja dalje. Naši kadrovi, naše hvaljenje velikim znanjem o svemu i svačemu polako postaju mitovi, a dolaze generacije koje su sve slabije obrazovane, posebice ako se govori o potrebama tržišta rada.
Zbog toga mogao bi se dogoditi i jedan paradoks o kojem rijetko razmišljamo. Mogli bi mi Sloveniju i dostići na ljestvici digitalne konkurentnosti, mogli bi se mi približiti i nekim drugim europskim državama i onda se naći u deficitu kadra i polako shvatiti da dugo čekanje i nedostatak vizije razvoja nije nešto što se ispravlja s par pandemijskih poteza već nešto što se u konačnici plaća stoljećima.
Zato krivnja za našu poziciju i daleko bolju poziciju Slovenije nije na Domovinskom ratu ili loše odrađenoj privatizaciji, to su dvije prepreke koje smo ipak na našem putu uspjeli svladati, najveća krivnja je u neimanju vizije. Estonija je 90-tih rekla što želi – digitalnu državu – i danas to imaju.
Što smo ono mi rekli 90-tih da želimo? Ako me sjećanje dobro služi, rekli smo malu Švicarsku. Pa eto, ostaje svima da se zapitaju zašto Estonci imaju digitalnu državu, a mi se iseljavamo u Švicarsku…
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Ma je li to moguce?! Analitički članak duži od 20 riječi na Polovni.hr, čestitam, trebalo vam je samo 20ak godina.
Generalno se slažem s napisanim. Naša država (Vlada i ekipa) je lijena, troma, neuka, loša, i samo gleda kako da se okoristi na kratke staze. Obrazovanje rezultate daje za 5-10 godina, sto je njima predugo, a i ne treba im pametno stanovnistvo.
Ova kriza i pandemija trebala je biti šansa. Trebalo se poukidati par županija, barem 100 općina, trebalo se uvesti pametnije školstvo, srezati lokalna uprava posvuda. Umjesto toga, mi opet samo slavimo dobru sezonu i gledamo ‘oćel šta biti od tog Rimca.
Sramota je da jedna drzava od 4 milijuna stanovnika ima par tih “Rimac” firmi i na njih gleda kao na spasitelje. U Svicarskoj svaki kanton ima par Rimaca. Razumijem da smo loši, ali moramo li biti najgori?
Uključite se u raspravu