Osam mjeseci nakon ruske invazije na Ukrajinu, Europska unija i dalje je žalosno podijeljena po pitanju svojeg rješenja energetske politike.

Na posljednjem summitu, 20. i 21. listopada, čelnici zemalja članica EU-a satima su se međusobno svađali. Na kraju su izdali službeno priopćenje u kojem samo priznaju da će “suočena s ruskim korištenjem energije kao oružjem, Europska unija ostati ujedinjena kako bi zaštitila svoje građane i tvrtke i hitno poduzela potrebne mjere”.

No, jedina značajna odluka koju su donijeli bila je pojačanje zajedničke kupnje plina – pa čak i to je došlo s paralizirajućim upozorenjima.

Razlike u politikama u Europi nisu neuobičajene. Međutim, kada se pojavila bolest COVID-19, Francuskoj i Njemačkoj trebalo je samo oko tri mjeseca da osmisle zajednički prijedlog za spašavanje i oporavak te još dva mjeseca da se države članice dogovore o odgovarajućem zajedničkom programu zaduživanja EU-a.

A kad su cjepiva stigla, gotovo da nije bilo svađe oko toga treba li ih zajednički kupiti i distribuirati jednako, razmjerno stanovništvu.

U sadašnjoj krizi razlike se ne odnose samo na javne istupe i moguće odgovore. Podaci pokazuju velike gospodarske razlike među zemljama članicama EU-a. U rujnu se inflacija na godišnjoj razini kretala od 6,2 posto u Francuskoj do 24,1 posto u Estoniji.

Neovisno o razlikama u nacionalnim mješavinama energetskih izvora i udjelu energije u ukupnoj potrošnji, te razlike prvenstveno odražavaju različite reakcije nacionalne politike.

Nedavnom najavom paketa vrijednog 200 milijardi eura (198 milijardi dolara) za potporu kućanstvima i domaćim tvrtkama Njemačka je šokirala svoje partnere.

Mnogi taj korak vide kao veliki korak prema utrci za subvencije u kojoj samo Nijemci mogu pobijediti. Ti promatrači nisu u krivu. Politika odašilje pogrešan signal u pogrešnom trenutku jer ukazuje na nedostatak zajedničke strategije.

Njemačka nije jedina, naravno. Prema riječima moje kolegice iz Bruegela, Simone Tagliapietre, vlade EU-a namijenile su nevjerojatnih 576 milijardi eura kako bi zaštitile kućanstva i tvrtke od visokih cijena energije samo u prošloj godini.

Razine subvencija, međutim, kreću se od manje od 1% BDP-a u Švedskoj i Estoniji do više od 5% u Grčkoj i Njemačkoj. Kao i 1970-ih, političke reakcije europskih vlada uvelike se razlikuju, odražavajući različite fiskalne prostore, različite filozofije i različita političko-ekonomska ograničenja.

Fiskalne sheme također su vrlo različite. Iako većina sadrži neku kombinaciju sveobuhvatnog smanjenja poreza na energiju ili poreze na dodanu vrijednost i ciljanih transfera, postoji širok raspon razmjera.

Iako je većina država članica usvojila kontrolu cijena, samo su neke uvele sustave s dvije vrste cijena, pri čemu je određena količina energije dostupna po subvencioniranoj cijeni, a tržišna cijena počinje za svu ostalu potrošnju.

Rezultat je nedosljednost. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, razlika u cijeni koja se odrazila s veleprodajnih na maloprodajne cijene plina od kasnog proljeća varirala je od manje od 10% do više od 40%.

Francuska i Njemačka zajedno utjelovljuju taj neuspjeh u postizanju dogovora o zajedničkom programu. Francuska je u rujnu najavila politiku ograničavanja povećanja cijena plina i električne energije za kućanstva i male tvrtke na 15% u 2023., a prije nekoliko dana vlada je najavila relativno manje zaštitnički, ali još uvijek značajan paket za korporacije.

S druge strane, njemačko povjerenstvo za plin upravo je predložilo da se, počevši od ožujka 2023. nadalje, pristup subvencioniranoj energiji ograniči na 80% prošle potrošnje kućanstava (sličan program primjenjivao bi se na tvrtke).

Francuska i Njemačka također se spore oko osmišljavanja ograničenja veleprodajnih cijena plina. Dok Francuska podržava “ibersku shemu” – gdje vlada postavlja gornju granicu za cijenu plina koji se koristi u proizvodnji električne energije – Njemačka joj se protivi zato što bi to poskupjelo plin za industrijske korisnike i zato što bi stvorilo pobjednike i gubitnike među državama članicama.

Ova različita rješenja opravdavaju kritiku ne iz principa, već zato što su očito neprikladni pred zajedničkim šokom. U razdoblju od samo nekoliko mjeseci Europska unija izgubila je pristup opskrbljivaču čiji je udio prethodno iznosio oko 45 % ukupnog uvoza plina.

S obzirom na to da postoji donekle jedinstveno europsko tržište plina, ali ne i globalno, pronalaženje zamjena za ruski plin zajednički je europski izazov. Pri pojedinačnom djelovanju, neuspjeh u dovoljnom smanjenju potražnje doprinosi povišenim cijenama plina za sve, a pojedinim zemljama dostupan je ograničen skup alternativnih vanjskih opskrbljivača.

Općenito, međuovisnosti na strani potražnje i financijske međuovisnosti unutar EU-a ili eurozone zasjenjuju međuovisnosti na strani ponude. Iako strukturne politike kao što su reforme tržišta rada i proizvoda imaju prekogranične učinke, one su obično relativno male i spore.

No, ovaj put je drukčije: cijene plina i električne energije postale su većinski dominantni kanali kroz koje odluke jedne države članice utječu na druge, a ti su učinci pojačani vlastitom reakcijom Europske središnje banke na rastuće inflatorne pritiske.

Stoga je neuspjeh u definiranju zajedničkih smjernica za nacionalne energetske politike iznimno skup. Kao što Tagliapietra i drugi pokazuju u nedavnoj analizi, dobici od postizanja koordiniranog smanjenja potražnje bili bi značajni. S druge strane, “energetski nacionalizam” riskira još veće povećanje cijena plina i električne energije, što pogoršava recesiju.

Kompromis nije nedostižan. Na summitu u listopadu Europsko vijeće ostvarilo je određeni napredak prema programu kojim bi se kombinirale opcije temeljene na cijenama i koje se temelje na uredbama. Njemačka bi i ipak mogla priznati da je prekomjerna volatilnost cijena štetna, a Francuska bi mogla priznati da su poticaji za smanjenje potrošnje važni.

Ali nepovjerenje je sveprisutno, a kako vrijeme prolazi i gospodarska situacija se pogoršava, prostor za sporazum se smanjuje. Iako su skladišni objekti puni, a toplo vrijeme smanjilo je cijene plina, problem nije nestao. Rizik da će ruski embargo na plin izazvati duboke i sve dublje podjele unutar EU-a i dalje je vrlo ozbiljan. Izostanak zajedničkog djelovanja odaslao bi katastrofalan signal.