Do ove godine inflacija u razvijenim gospodarstvima poput Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije bila je tako niska toliko dugo da ste trebali biti dobrano u srednjim godinama da biste se prisjetili kako je izgledalo živjeti kroz skokove cijena s kraja 1970-ih.

Bilo je loše. Godišnja inflacija potrošačkih cijena u SAD-u dosegnula je vrhunac od 13,5% 1980., dok je u Velikoj Britaniji 1975. dosegnula 24,2% i, nakon pada, ponovno porasla na 18% 1980. godine.

Međutim, najizraženije brojke ne otkrivaju danak koji uzima visoka inflacija. Isto vrijedi i za razumnu ekonomsku procjenu njenih troškova, uključujući poremećaje koji nastaju kada je povećanje cijena u interakciji s poreznim sustavom, smanjenje štednje kućanstava ili učinak nastale neizvjesnosti na ulaganja i rast.

Ekonomisti ističu da povećanje stope inflacije ima redistributivni učinak jer šteti štedišama, ali koristi zajmoprimcima smanjenjem tereta duga u realnim vrijednostima. Ali to je slaba utjeha ljudima s velikim hipotekama koji se sada suočavaju s najvišim kamatnim stopama, a time i zahtjevima od svog raspoloživog dohotka, u novije vrijeme.

Zbog tog redistributivnog učinka, odgovor politike na inflaciju neizbježno je politički. Činilo se da Bank of England nema sluha dok je opetovalo apelirala na ljude da ne traže povećanje plaća sukladno inflaciji.

Srednji godišnji raspoloživi dohodak kućanstava u Velikoj Britaniji iznosi oko 31.000 funti u vrijeme kada se predviđa da će računi za energiju porasti na više od 4000 funti godišnje od siječnja, u odnosu na 1400 funti u listopadu 2021., a cijene hrane porasle su za gotovo 10% u posljednjih 12 mjeseci.

Pomoć kućanstvima
Strah središnje banke Bank of England od uzlaznog kretanja plaća i cijena racionalan je. Međutim, racionalne ekonomske procjene ne uzimaju u obzir emocionalne posljedice visoke inflacije. To se lakše razumije u slučaju hiperinflacije. Smatra se da je iskustvo Njemačke u vezi s tim 1920-ih pridonijelo društvenoj nestabilnosti i da je utjecalo na donošenje ekonomskih politika koje se nastavlja do danas.

Ali još manje inflatorne epizode poput one iz 1970-ih ostavljaju emocionalne ožiljke. Tada sam bila tinejdžerka i živo se sjećam opipljive tjeskobe svoje majke hoće li si moći priuštiti podmiriti tjedne troškove prehrane.

Imala je ormar u kojem je skladištila limenke ili suhu robu kupljenu na posebnoj ponudi, svojevrsni štedni račun za prehranu obitelji. Sličan ormar imam i danas kod kuće, a naslijedila sam i njenu opsesiju gašenjem svjetla i držanjem termostata na nižim temperaturama.

Te će navike koristit će mojoj obitelji 2022. i 2023. godine, ali one prethode trenutčnoj krizi, odražavajući otisak strahova moje majke.

Današnja inflacija daleko je izvan nedavnih iskustava. Ljudi su dugo mislili da je vjerojatnije da će cijene svakodnevne robe poput odjeće, hrane, uređaja ili kućanskih potrepština pasti nego rasti, što je možda značajniji osjećaj od povećanja cijena usluga kao što su prijevoz i osiguranje.

Danas, međutim, postoje izvješća o povećanoj potražnji u bankama hrane u SAD-u i Velikoj Britaniji i većoj upotrebi gotovine dok ljudi pokušavaju pažljivije raspolagati svojim novcem. Nema veze što to govori o tome je li gospodarstvo u recesiji; malo je emocija jače od straha i tjeskobe koju roditelj osjeća zbog toga što svojoj djeci ne može pružiti hranu i sklonište.

Taj nenovčani trošak porasta inflacije uslijedio je odmah nakon vrlo različitog, ali slično teškog iskustva pandemije bolesti Covid-19. Kako će ekonomski oštra zima utjecati na mlade ljude koji su već proveli najveći dio dvije godine odsječeni od svojih vršnjaka zabranom kretanja i kojima je prekinuto obrazovanje?

Pred našim očima oblikuje se duboko tjeskobna generacija. Prepoznavanje emocionalnih troškova današnje inflacije dovodi do dva zaključka. Jedan je da je reakcija politike veći i važniji izazov od ispravnog shvaćanja ekonomije. Iako će savjeti ekonomista zasigurno biti važni u pokušaju ograničavanja ove inflatorne epizode, mi smo tek predgrupa prije glavnog izvođača.

Političari bi se mogli razumno odlučiti za politike (poput fiskalne pomoći kućanstvima u teškoćama pogubnim za proračun ili intervencije u određivanju cijena) koje bi prevladavajuća ekonomska doktrina isključila.

Racionalizacija proizvoda
Gospodarska učinkovitost nije glavni prioritet u krizi. Zato bi oprezna ministarstva gospodarstva sada trebala planirati sheme racionalizacije određenih energetskih i prehrambenih proizvoda u slučaju da takve mjere budu potrebne (kao što su bile za benzin u SAD-u i Velikoj Britaniji sredinom 1970-ih).

Drugi zaključak je da će ovo razdoblje vjerojatno imati važne društvene posljedice. Od kraja 1980-ih Zapad je doživio gotovo četiri desetljeća globalizacije, potpomognute političkom filozofijom koja je naglašavala tržišne sile, istodobno oštro razdvajajući državu i gospodarstvo.

Uvjeti pristanka društva po pitanju poslovanja iz temelja se mijenjaju zbog globalne financijske krize 2008., pandemije, a sada i krize troškova života. Čini se da većina političara nije to još prepoznala ili artikulirala. No, ideja da se globalna dobit koja se može slobodno kretati, bonusi za visoko plaćene i otkupi dionica mogu nastaviti uskoro će se sudariti sa stvarnošću. Pitanje je samo u kakvom će obliku biti prijelaz na novi konsenzus.