John Maynard Keynes objavio je 1930. kratki esej “Ekonomske mogućnosti za naše unuke”, u kojem je iznio viziju budućeg globalnog gospodarstva kojem su svojstveni slobodno vrijeme i izobilje. Budući da brzi napredak umjetne inteligencije prijeti raseljavanjem milijuna radnika, vrijedi preispitati taj izvrstan, strastven rad.

Keynes je isprva napisao taj esej 1928. za predavanje u školi za dječake u Hampshireu, a dvije godine ga je revidirao prije objavljivanja. Iako je bio zatečen slomom burze 1929., potaknuo je čitatelje da na to gledaju kao na “privremenu fazu neprilagođenosti”. Pokazujući sebi svojstvenu dalekovidnost, Keynes je izbjegavao prognozirati sljedećih 5-10 godina i usredotočio se na stoljeće koje dolazi.

Mnoge Keynesove ideje bile su izuzetno vizionarske. Moderno društvo, primijetio je, “pogodila je nova bolest”, pri čemu je tehnološki napredak smanjio potražnju za radnom snagom. No, tu je “tehnološku nezaposlenost” smatrao razlogom za nadu, a ne za očaj, predviđajući da će inovacije potaknuti brzi rast BDP-a i uvesti doba slobodnog vremena.

“Standard života u progresivnim zemljama za sto godina”, nagađao je, “bit će četiri do osam puta veći nego što jest”. Unatoč ekonomskim usponima i padovima prošlog stoljeća, ovo se predviđanje pokazalo točnim.

Ravnoteža života
Ali bez obzira na vidovitost, Keynesove druge prognoze bile su potpuno promašene. “Unutar jednog stoljeća”, ustvrdio je, riješit će se “ekonomski problem” čovječanstva – potreba za radom kako bi se proizvela roba koja nam je potrebna za život. Iako bi ljudi još mogli raditi “tri sata dnevno”, uglavnom “kako bi zadovoljili starog Adama u većini nas”, i siromašni i bogati uživat će u takvom prosperitetu da će rad postati nepotreban.

Keynesa opravdano kritiziraju zbog tog krajnje optimističnog predviđanja. Kao što je Elizabeth Kolbert primijetila u The New Yorkeru, povećanje produktivnosti prošlog stoljeća nije preraslo u više slobodnog vremena za sve. Ekonomski ugroženi sada svakako rade manje, i zato što je manje radnih mjesta, i zato što je život manje neizvjestan nego što je bio. Ali bogati, vođeni kulturom kompetitivne pohlepe, nalaze se u situaciji da rade više nego ikad.

Nadalje, ravnoteža između posla i slobodnog vremena razlikuje se među regijama i zemljama. Primjerice, prosječni Amerikanac radi 100 sati više godišnje od prosječnog britanskog radnika i 300 sati više od prosječnog francuskog zaposlenika.

Radnici u SAD-u također uzimaju manje dana godišnjeg odmora od svojih europskih kolega koji zakonski imaju pravo na najmanje četiri tjedna plaćenog odmora godišnje.B No, iako Keynes nije predvidio kako će se ekonomski problem razvijati, temeljni normativni argument njegovog eseja često se zanemaruje.

Doista, jedan od glavnih razloga njegovog pogrešnog predviđanja jest činjenica da je projicirao vlastita etička načela na druge. Slično kao i njegovi kolege iz grupe Bloomsbury, Keynes je na pohlepu gledao s prezirom. U istom eseju opisao je nemilosrdnu potragu za bogatstvom radi samog bogatstva kao “odvratnu morbidnost”.

Od Muska i Bezosa do…
Keynes je pogriješio kada je podcijenio ljudsku pohlepu i pretpostavio da će određena razina financijske sigurnosti zadovoljiti većinu ljudi. Zamislio je pravedniji svijet u kojem bi pojedinci mogli uživati u dotad neviđenom prosperitetu, bez ekonomskih briga. No, kako je istaknuo Joseph E. Stiglitz, Keynes je pogrešno procijenio ravnotežu između želje za slobodnim vremenom i apetita za potrošnjom. Uostalom, zašto se zadovoljiti jednim televizorom kada možete raditi više i instalirati ekrane “u svakoj sobi i u prednjem i stražnjem dijelu automobila”?

Keynes je također podcijenio poriv za natjecanjem koji potiče nemilosrdnu potragu za bogatstvom i društvenim statusom. Osobito su bogati često motivirani željom da zadrže svoj relativni položaj, što dovodi do beskrajnog nadmetanja za prevlast. Iako je Keynes vjerovao da će se do pomaka prema pravednom svijetu doći prirodno, postalo je jasno da postizanje tog cilja iziskuje intervenciju države.

Jedan od načina da se ostvari pravedno društvo koje je Keynes zamislio jest oporezivanjem bogatih. U mojoj nedavno izdanoj knjizi Razlog za sreću predlažem porezni režim osmišljen za raspodjelu dohotka od bogatih prema siromašnima, čime bi relativne pozicije ostale nepromijenjene i bez potkopavanja pojedinačnih poticaja. Ovaj sustav, koji sam nazvao “porezna harmonika”, ima za cilj smanjiti jaz u prihodima oporezivanjem onih s natprosječnom zaradom i prijenosom tih sredstava onima s ispodprosječnim plaćama, kao oblik negativnog proporcionalnog poreza.

Takav pristup omogućio bi milijarderima poput Elona Muska i Jeffa Bezosa da zadrže svoj relativni položaj, čak i uz znatno smanjenu zaradu nakon oporezivanja. S obzirom na to da im je primarna briga plasman među najbogatije pojedince na svijetu, njihova motivacija za inovacije i ulazak u nova područja ne bi bila umanjena. U međuvremenu, ekonomsko blagostanje kućanstava s nižim dohotkom znatno bi se poboljšalo.

Suprotno Keynesovim očekivanjima, ne možemo izgraditi pravednije društvo prepuštajući ljude samima sebi. Srećom, sve veći broj ljudi, uključujući nekoliko svjetskih milijardera, predan je rješavanju današnjih ekstremnih ekonomskih razlika, iako bi to bilo njima na štetu.

© Project Syndicate 2024.