Ishod ovogodišnje Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama – COP27, u Sharm El-Sheikhu u Egiptu – pravo je razočaranje.

Ususret konferenciji u Glasgowu 2021., 24 zemlje koje je analizirao Alat za praćenje djelovanja u području klimatskih promjena, uključujući glavne onečišćivače poput Kine, Indije, Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, predale su ili predložile snažnije ciljeve smanjenja emisija.

Unatoč sve većoj hitnosti djelovanja u području klimatskih promjena, samo je pet zemalja koje je analizirao Alat za praćenje djelovanja u području klimatskih promjena povećalo svoje ambicije ove godine. Čak ni Egipat, zemlja domaćin, nije uspio osnažiti svoju predanost.

Sljedećih deset godina
Jednako je uznemirujuća podjela između marginalnih klimatskih militanata – od kojih se mnogi oslanjaju na sve radikalnije postupke – i velike većine običnih građana, od kojih je većina zabrinuta zbog smanjenja svoje kupovne moći. Europa se posebno suočava s nestašicom energije, rastom cijena fosilnih goriva, inflacijom i nazirućom recesijom, zbog čega bi mogla izgubiti iz vida ambicije na području borbe protiv klimatskih promjena.

Ipak, sve je više dokaza da ljudi klimatske promjene shvaćaju ozbiljnije nego ikad. Ovogodišnje ekstremne vremenske prilike poslužile su za otvaranje očiju, čak i na bogatom Zapadu, pokazujući da globalno zatopljenje nije neki spori proces koji će se ostvariti u dalekoj budućnosti.

Klimatske promjene postale su neposredna prijetnja koju donositelji politika ne mogu zanemariti pri procjeni izgleda za rast, radnih mjesta, inflacije i javnih financija. Da parafraziram poznatu duhovitu primjedbu Clemenceaua, francuskog državnika: rat je preozbiljna stvar da bi se prepustio vojsci; klima je postala preozbiljna da bi se prepustila aktivistima.

Kapitalizam je u širem smislu postao otvorena borba između smeđih (fosilnih goriva) i zelene (čiste, obnovljive) industrije. Budući da su potrebna tako velika ulaganja, proizvođač automobila ne može se zaštititi od gubitka ulaganjem istovremeno u električna i tradicionalna vozila s motorom s unutarnjim izgaranjem (ICE). Mora izabrati stranu, a zatim se sav baciti u to svom snagom. Bez obzira na ishod, neki će biti veliki pobjednici, neki veliki gubitnici, a bit će i kolateralne štete.

Osvještavanje klimatske politike otvara mnoga nova pitanja o kojima se još raspravlja. Očekuje se da će smanjenje emisija u sljedećih deset godina uglavnom biti rezultat zamjene kapitala umjesto fosilnih goriva: hidroelektrana, nuklearnih elektrana te vjetroelektrana i solarnih farmi koje imaju niske operativne troškove, ali su njihovi početni kapitalni izdaci visoki.

Prijelaz na niskougljično gospodarstvo stoga donosi nove rizike. Iako se povećanje ulaganja za povećanje temeljnog kapitala obično isplati kroz veću produktivnost, a time i veću proizvodnju, u ovom bi se slučaju moglo dogoditi suprotno. Ako se neki kapital (kao što su postrojenja na fosilna goriva) prerano odbaci, bit će potrebno još više kapitala za isporuku iste količine električne energije.

Da, tranzicija će naposljetku donijeti dodatne koristi u obliku nižeg uvoza fosilnih goriva i operativnih troškova. Ali oni će se pojaviti tek kasnije. U prvoj fazi bit će potrebno više ulaganja kako bi se nadoknadila činjenica da će se proizvodni kapacitet smanjiti ili izjednačiti.

Isti mehanizam primjenjuje se i na zamjenu električnih vozila konvencionalnima: budući da se stare tvornice demontiraju, bit će potrebno više kapitala za proizvodnju električnih vozila, električne energije koju troše i infrastrukture za punjenje koja im je potrebna.

Nema ničeg lošeg u pružanju usluge po gotovo nultom graničnom trošku. To je bit digitalnog gospodarstva, a nedavni tehnološki napredak sve više upućuje na to da svijet široko dostupne električne energije iz obnovljivih izvora nije nedostižan. Sasvim je moguće da će buduće generacije gledati na energiju iz nafte i plina na isti način na koji gledamo energiju iz ugljena: kao staromodnu, prljavu, neučinkovitu i zastarjelu.

Međutim za 5-10 godina, situacija izgleda sasvim drukčije. Potrebno povećanje temeljnog kapitala vjerojatno će se pretvoriti u veću potražnju utvrđenu u odnosu na nižu ili nepromijenjenu ponudu, a faktoring u troškovima preraspodjele dodatno će pogoršati prateću neravnotežu.

Neke vještine izgubit će na vrijednosti, primjerice, među radnicima zaposlenima u automobilskoj industriji s vozilima s unutarnjim izgaranjem. Doći će do manjka novih potrebnih vještina, poput onih specijaliziranih građevinskih radnika (ili će biti dostupne, ali na pogrešnom mjestu).

Zaštita od gubitaka
Izglede dodatno komplicira nedostatak vjerodostojnosti u oblikovanju klimatskih politika. Mnoge vlade obećale su postići ugljičnu neutralnost do sredine stoljeća, ali njihovo djelovanje još nije usklađeno s tim ciljem.

U nedostatku jačih mrkvi ili štapova, proizvođači energije, za razliku od proizvođača automobila, mogu se još zaštititi od gubitka pa to i čine. Rezultat je, prema Međunarodnoj agenciji za energetiku, da bilježimo ozbiljan manjak ukupnih ulaganja u energetiku za zadovoljavanje buduće potražnje.

Ti događaji zajedno prijete stvaranjem okruženja stagflacije u kojem je smeđa energija oskudna, a zelena energija još bilježi manjak. Suočavanje s takvim neravnotežama bit će trajni izazov za vlade i središnje banke.

Donositelji politike više si ne mogu priuštiti zanemarivanje tih pitanja, a ne mogu se ni osloniti na bajke o tome što podrazumijeva energetska tranzicija. Kako bi uvjerili građane, morat će definirati i provesti realističan program za upravljanje troškovima i složenošću transformacije.

Srećom, donositelji politike mogu učiniti puno kako bi obuzdali štetne gospodarske posljedice korjenitih sektorskih promjena. Ne može se izbjeći privremeni trud po pitanju ulaganja neophodan za tranziciju. No, s ekonomski utemeljenom, vjerodostojnom i poštenom strategijom koja razumno koristi javna sredstva, vlade mogu znatno smanjiti troškove.

* Koautorica članka je Selma Mahfouz, članica Općeg financijskog inspektorata u francuskom Ministarstvu financija

© Project Syndicate 2022.