Biti premijer Italije znači imati jedno od najgorih radnih mjesta na svijetu. Da parafraziram engleskog filozofa Thomasa Hobbesa, život na tom položaju obično je gadan, grub i kratak. Zapravo, vrlo kratak: otkada je Angela Merkel postala kancelarka Njemačke 2005. godine, imala je osam različitih talijanskih kolega.

Ne iznenađuje da talijanski čelnici postižu malo u takvim uvjetima. Do trenutka kada je došlo do krize uzrokovane bolešću Covid-19, njemački BDP po stanovniku porastao je za 20 posto otkada je Merkel preuzela dužnost, dok je talijanski u istom razdoblju smanjen za 4 posto.

Iako je nejasno koliko će dugo sadašnji premijer Mario Draghi, bivši predsjednik Europske središnje banke, ostati na dužnosti, ima izgleda da će biti vjeran tradiciji. U Rimu se spekulira da bi se mogao kandidirati za predsjednika – poziciju s utjecajem, ali ne i moći – 2022. ili 2023. godine.

Međutim, kao što Draghijev ambiciozan plan gospodarskog oporavka jasno pokazuje, očekivana kratkoća njegova mandata ne sprečava ga da bude hrabar.

Italija bi od 2021. do 2026. trebala dobiti 69 milijardi eura ili blizu 4% BDP-a u bespovratnim sredstvima Europske unije za financiranje ulaganja u zelenu i digitalnu tranziciju te infrastrukturnih ulaganja.

Draghi je odlučio udvostručiti tu potporu objedinjavanjem tih bespovratnih sredstava s još 13 milijardi eura subvencija EU i 191,5 milijardi eura zajmova, također uglavnom iz EU, tako da cijeli program iznosi nevjerojatnih 248 milijardi eura. Oko 70 posto bit će dodijeljeno novim projektima.

S druge strane, Španjolska će također dobiti oko 69 milijardi eura bespovratnih sredstava EU, ali ne planira potrošiti ni lipe više. Draghijev izbor može izgledati čudno na prvi pogled.

Krediti EU samo su neznatno jeftiniji od talijanskih troškova zaduživanja, pa zašto bi se vlada unaprijed obvezala da će se tako masovno oslanjati na njih? Odgovor je da želi da Italija promijeni taktiku i tako je najavio strategiju šoka i strahopoštovanja čiji je cilj okončati dvodesetljetnu stagnaciju njegove zemlje.

Talijanskom jugu 40% paketa

Djelujući tako snažno, Draghi se nada da će promijeniti očekivanja, a time i ponašanje poslodavaca, radnika i potrošača. Godine 2012. poznato je da je promijenio sudbinu eurozone rekavši da će ECB učiniti “sve što je potrebno” kako bi očuvala euro.

Masivni višegodišnji plan svodi se na još jedno “sve što je potrebno”. Namjera je signalizirati da je vlada odlučna osigurati održiv oporavak i staviti gospodarstvo na trajnu putanju rasta.

To je upravo suprotno od tradicionalno opreznog fiskalnog pristupa koji prevladava u EU, gdje su se vlade u više navrata ponašale kao da je veći rizik učiniti previše i ugroziti makroekonomsku stabilnost. Draghijeva strategija mnogo je bliža strategiji američkog predsjednika Joea Bidena, koji također jasno smatra da je veći rizik učiniti premalo.

Draghi sigurno nije prvi europski čelnik koji tako razmišlja u posljednje vrijeme, ali je prvi koji je postupio u skladu s tim. Vjerojatno je trebao svoj kredibilitet središnjeg bankara da uvjeri EU u zasluge svog pristupa.

Ipak, uvjeti za uspjeh zahtjevni su. Prvi je da talijanska vlada troši novac učinkovito, a ne na politički svrsishodan način. Problem s bespovratnim sredstvima EU je u tome što se ona obično dodjeljuju na način da svako ministarstvo dobije svoj mali dio.

Čini se da je Draghi izbjegao ovu zamku postavljanjem samo nekoliko prioriteta i predajom nadzora nad provedbom plana riznici. No on riskira dodjeljivanjem 40% ukupnog paketa talijanskom jugu, zaostaloj i klijentelističkoj regiji u kojoj su javna ulaganja redovito razočarala.

Drugi je uvjet da se ulaganja podupru komplementarnim reformama. Europska unija bila je odlučna u tome da države članice koje primaju bespovratna sredstva moraju prihvatiti teške mjere i provesti “preporuke Europske komisije za pojedine zemlje”.

Komisija se usredotočila na sve detalje tražeći od vlada da izmijene pojedinosti zakonodavstva. Međutim, Draghi se uspješno držao pregršt ciljeva kao što su reforma pravosuđa, jačanje konkurencije i modernizacija javne uprave. Ispravno ili pogrešno, reforme su njegov izbor.

Treći ključni čimbenik je da financijska tržišta vjeruju tom paketu. Javni dug Italije, kao udio u BDP-u, drugi je najviši u EU, nakon Grčke, a Draghijev plan samo će tome pridonijeti.

On misli da ulagači radije više posuđuju vladi koja ulaže u povećanje potencijalnog rasta zemlje nego da ostane zaglavljena s dugom fiskalno oprezne vlade koja predsjeda umirućim gospodarstvom.

Igra s visokim ulozima

Podaci nagovješćuju da je Draghi u pravu. Dužnička nevolja u Italiji ne proizlazi iz fiskalne mlitavosti, već zbog nedostatka rasta. A tržišta se zasad čine uvjerenima; kamatna marža između desetogodišnjih talijanskih i njemačkih obveznica smanjila se na oko 100 baznih bodova sa 150 prije pojave pandemije bolesti Covid-19.

Samo će vrijeme pokazati hoće li Draghijeva strategija donijeti rezultate. Sumorni nedavni gospodarski rezultati Italije samo su djelomično posljedica nedostatka zamaha.

Na dubljoj razini ukorijenjena je u nepovoljnim demografskim trendovima, lošim obrazovnim postignućima i trajnoj dvojnosti između skupine inovativnih izvoznika svjetske klase i bezbrojnih drugorazrednih malih poduzeća niske produktivnosti. Draghijev plan bavit će se nekim, ali ne svim tim propustima. Veliko je pitanje hoće li to biti dovoljno za povećanje produktivnosti.

Ako Draghi uspije, promijenit će europski diskurs, tako da se susjedska solidarnost i preuzimanje fiskalnog rizika smatraju dobrim ulaganjima. Ako ne uspije, plan oporavka EU ostat će zapamćen kao rasipanje novca, a fiskalni konzervativizam ponovno će prevladati. Najnoviji talijanski premijer doista igra s visokim ulozima.a

© Project Syndicate 2021.