Visoke razine duga ponovno uzrokuju uzbunu u cijelom svijetu. U razvijenim zemljama pozornost je usmjerena na brzi rast javnog duga, dok se gospodarstva u razvoju bore s ispunjavanjem vanjskih obveza usred usporavanja rasta i stagnacije izvoza.

Unatoč trenutnim izazovima, većina analitičara vjeruje da će razvijena gospodarstva izbjeći potpunu krizu zbog svoje sposobnosti izdavanja duga u vlastitim valutama i provedbe ciljanih fiskalnih i monetarnih mjera.

Primjerice, fiskalni deficit je u SAD-u ove godine premašio šest posto BDP-a i predviđa se da će porasti na osam posto ili više u 2025. Unatoč tome, pad kamatnih stopa ukazuje na to da su tvorci politika u dobroj poziciji da se pozabave tim pitanjem, koje je privuklo malo pozornosti tijekom izbornog ciklusa 2024. Nasuprot tome, čini se da su prognoze za gospodarstva u nastajanju i u razvoju sve tmurnije.

U 2023. zemlje u razvoju potrošile su 1,2 posto bruto nacionalnog dohotka na plaćanje kamata, dok je servisiranje duga iznosilo gotovo šest posto prihoda od izvoza u zemljama koje ispunjavaju uvjete za pomoć Međunarodnog udruženja za razvoj (IDA). Najnovije izvješće Svjetske banke o dugu upozorava da se zemlje s niskim dohotkom suočavaju s “metastazirajućom krizom solventnosti”.

Zaduživanje, ali za što?
Nekoliko zemalja u razvoju, uključujući Zambiju i Šri Lanku, već nije ispunilo svoje vanjske obveze, što je pokrenulo spor i bolan proces restrukturiranja duga i opsežnih gospodarskih reformi. Mnogi su drugi na rubu krize, primjerice u Mozambiku plaćanja kamata iznosila su 38 posto prihoda od izvoza u 2023.

Prema Svjetskoj banci, 52 posto zemalja s niskim dohotkom nalazi se u ili blizu dužničkih poteškoća. Od kraja Drugog svjetskog rata svijet je svjedočio brojnim financijskim krizama koje proizlaze iz jedinstvene prirode zaduživanja države. S jedne strane, državni dug može odražavati težnju za potencijalno visokim povratom ulaganja koja se ne mogu financirati samo domaćom štednjom.

Tako je bilo početkom 1960-ih, kada se Južna Koreja zaduživala do 10 posto BDP-a godišnje kako bi omogućila produktivna ulaganja. Ta su se ulaganja dobro isplatila, omogućujući toj zemlji da s lakoćom servisira dug i održi stabilnost unatoč kontinuiranom zaduživanju. Ali zaduživanje također može financirati neproduktivne troškove, kao što je prekomjerno zapošljavanje u javnom sektoru ili privatna potrošnja, koji generiraju malo ili nimalo povrata.

Posljedično, servisiranje duga raste bez ikakvog odgovarajućeg povećanja sposobnosti vlada da izdrže plaćanja. To je rijetko problem za zemlje koje ulažu u projekte s visokim povratom. Ali kada se resursi pogrešno raspoređuju, a troškovi servisiranja duga rastu bez sredstava za njihovo pokrivanje, kriza postaje neizbježna.

Studija slučaja

Studija slučaja – Panvita: Zašto su strateška partnerstva ključna za finaliziranje multimilijunskih akvizicija u regiji

Održiva ulaganja

Uloga razvojnih banaka u borbi protiv klimatskih promjena – prilika za poduzetnike!

U takvim slučajevima međunarodne financijske institucije, posebno Međunarodni monetarni fond, imaju ključnu ulogu u pomaganju zemljama da vrate kreditnu sposobnost osiguravanjem financiranja i preporukom reformi. MMF se specijalizirao za procjenu makroekonomskih izgleda zaduženih zemalja, određivanje potrebnih ekonomskih reformi i njihovo usmjeravanje natrag prema financijskoj stabilnosti i održivom rastu.

Reforme koje preporučuje MMF obično uključuju smanjenje rashoda – ograničavanje budućeg povećanja mirovina, smanjenje plaća u državnoj službi i smanjenje određenih ulaganja – uz napore za povećanje poreznih prihoda.

Često uključuju i strukturne prilagodbe, kao što je modificiranje tečajnog režima, ukidanje kontrole domaćih cijena i ukidanje propisa koji ometaju gospodarski rast. Utvrđivanje najhitnijih reformi je ključno jer te mjere često određuju sposobnost zemlje da potakne rast i poboljša životni standard.

Reforme ekonomske politike postaju posebno važne kada vladi nedostaju resursi za podmirenje budućih plaćanja duga ili financiranje ulaganja potrebnih za poticanje prihoda i rasta. Kada takve reforme izostanu, visoko zadužene zemlje riskiraju ponovno upadanje u obrasce prekomjerne potrošnje, što bi ugrozilo njihove izglede za rast i dovelo do ponavljajućih kriza.

Više štete nego koristi
Nažalost, mnogi dobronamjerni čelnici i tvorci politika zanemaruju potrebu kombiniranja restrukturiranja duga i novog financiranja s gospodarskim reformama. Suosjećanje prema osiromašenom stanovništvu zaduženih zemalja i priznanje njihovog ogromnog financijskog tereta često dovode do poziva MMF-u i Svjetskoj banci da pruže financijsku potporu bez zahtijevanja strukturnih prilagodbi. Kada međunarodne institucije podlegnu takvim pritiscima, gospodarske koristi obično su kratkotrajne: rast stagnira i vraćaju se poteškoće u servisiranju duga.

Ti izazovi uključuju pojavu novih velikih vjerovnika, osobito Kine, i sve veću ulogu aktera privatnog sektora u kreditiranju države. Posljednjih je godina Kina prestigla Svjetsku banku kao najveći zajmodavac mnogim zemljama s niskim dohotkom. Kao posljedica toga, provedba gospodarskih reformi sada iziskuje potporu Kine i drugih vjerovnika.

Dugotrajni pregovori između vjerovnika kad god se državni dug mora restrukturirati naglašavaju hitnu potrebu za reformama ne samo unutar visoko zaduženih zemalja, već i u pristupu međunarodne zajednice rješavanju dužničkih problema tih zemalja. Šri Lanka i Zambija godinama su bile ekonomski paralizirane, dok su se vjerovnici, uključujući međunarodne financijske institucije, borili s postizanjem sporazuma o restrukturiranju.

Tradicionalni državni vjerovnici, uključujući SAD i Europsku uniju, moraju uvjeriti nove velike zajmodavce u potrebu za bržim i učinkovitijim mehanizmom restrukturiranja. Bez takvog okvira, najsiromašnije zemlje svijeta ostat će zarobljene u beskrajnom ciklusu dužničkih poteškoća.

© Project Syndicate 2025.