BRISEL – Geopolitička previranja kojima svjedočimo u naše vrijeme pokazuju koliko je važno da Europska unija umije izboriti svoje mjesto u svijetu koji je sve više obilježen politikom gole sile. To je svijet geostrateškog nadmetanja u kojem se neki od glavnih aktera ne ustručavaju upotrijebiti silu i u kojem se gospodarski i drugi instrumenti koriste kao oružje. Europljani moraju prilagoditi svoj mentalni sklop kako bi se mogli nositi sa svijetom kakav on jest, a ne onakav kakav mislimo da bi trebao biti.

Kako ne bismo postali gubitnici u natjecanju između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, moramo ponovo naučiti jezik moći i postaviti se kao jedan od glavnih geostrateških aktera. Na prvi pogled, to može biti teško prihvatiti. Uostalom, EU je osnovan kako bi dokinuo politiku moći. Izgradio je mir i vladavinu prava tako što je razdvojio vojnu silu od ekonomije, zakonodavstva i neoružane moći. Pretpostavljali smo da su multilateralizam, otvorenost i uzajamnost najbolji model ne samo za naš kontinent nego i za cijeli svijet.

Ne treba zazirati od moći
Međutim, stvari su se pokazale drugačijima. Na našu žalost suočavamo se sa stvarnošću koja je znatno surovija, pri čemu su mnogi čimbenici spremni upotrijebiti silu kako bi dobili što žele. Svakoga dana vidimo da se ekonomski alati, podaci, tehnologije i trgovinske politike koriste u strateške svrhe. Kako se Europa nosi s tim novim svijetom? Mnogi kažu da vanjska politika EU nikada neće uspjeti jer je Europa preslaba i previše podijeljena.

Naravno, točno je da, ako se države članice ne slažu o ključnim smjerovima djelovanja, naša zajednička vjerodostojnost trpi. Ponekad se slažemo samo u tome da izražavamo zabrinutost, ali malo o tome što ćemo učiniti u vezi s time. Zbog pravila o jednoglasnom odlučivanju teško je postići dogovor o pitanjima koja izazivaju podjele, a rizik od paralize uvijek je prisutan. Države članice moraju shvatiti da vetom slabe ne samo Uniju, nego i sebe same. Osim toga, ne može se tvrditi da želimo snažniju europsku ulogu u svijetu bez ulaganja u nju. Europa mora izbjegavati rezignaciju i raspršenost.

Pod rezignacijom mislimo na pristup da su svjetski problemi previše brojni ili previše udaljeni da bi ih svi Europljani smatrali važnima. Za zajedničku stratešku kulturu ključno je da svi Europljani shvaćaju sigurnosne prijetnje kao međusobno povezane.  Smatrati da su Libija i Sahel briga samo sredozemnih zemalja jednako je daleko od realnosti kao i razmišljanje da je sigurnost baltičkih zemalja problem samo istočne Europe. Raspršenost se sastoji od toga da se svugdje želi uključiti, izražavajući zabrinutost ili dobru volju, u kombinaciji s humanitarnim financiranjem ili pomoći za obnovu.

Ostale sile piju, a EU plaća
Metaforički, ostale sile piju, a EU plaća. No naši politički ciljevi moraju biti jasni, a moramo biti svjesni i svojih kapaciteta. Kroz europsku trgovinsku i ulagačku politiku, financijsku moć, diplomatsku prisutnost, međunarodnopravne mehanizme i sve bolje sigurnosne i obrambene instrumente, imamo na raspolaganju niz sredstava za djelovanje. Europi ne manjka moći, nego političke volje da je se objedini kako bismo djelovali usklađeno i ostvarivali najveći mogući utjecaj.

Diplomacija ne može uspjeti ako nije poduprta djelovanjem. Kako bi se krhko primirje u Libiji održalo, moramo podržati embargo na oružje. Želimo li da iranski nuklearni sporazum opstane, Iran bi, počne li ga se ponovno u potpunosti pridržavati, od toga trebao imati koristi.  Želimo li da zapadni Balkan uspije na putu pomirenja i reforme, moramo ponuditi vjerodostojan postupak pristupanja EU koji će donositi koristi sa svakim sljedećim korakom. Ako želimo mir između Izraelaca i Palestinaca, moramo se zauzeti za sporazumno rješenje na temelju međunarodnog prava. Ne želimo li da afrička regija Sahela padne u bezakonje i nesigurnost, moramo ondje biti prisutniji. Sve su to primjeri u kojima države članice moraju preuzeti odgovornost. Osim rješavanja kriza u europskom susjedstvu, postoje još dva ključna prioriteta.

Prvo, EU mora u suradnji s Afrikom oblikovati novu, integriranu strategiju za taj sestrinski kontinent. Moramo biti ambiciozni i konkretizirati naše politike u području trgovine, inovacija, klimatskih promjena, kiberprostora, sigurnosti, ulaganja i migracija kako bismo djelima podupirali naše tvrdnje da smo ravnopravni partneri. Drugo, moramo pažljivo osmisliti vjerodostojne pristupe za odnose s današnjim globalnim strateškim akterima: SAD-a, Kinom i Rusijom. Iako se umnogome međusobno razlikuju, jedno im je zajedničko: u odnosu na svoje ciljeve djeluju koherentno i na načelu politike moći.

Naš odgovor trebao bi biti diferenciran i nijansiran, ali jasan i popraćen spremnošću da se brane vrijednosti i interesi EU i dogovorene međunarodne norme. Ništa od ovoga neće biti lako niti će se sve postići u jednoj godini. No političke se bitke dobivaju ili gube ovisno o tome kako im se pristupi. Sada, 2020., vrijeme je da Europa na međunarodnoj sceni počne nastupati geopolitički kako ne bi bila puki akter, u vječitoj potrazi za identitetom.

© Project Syndicate, 2020.