Iako na današnjem globalnom energetskom tržištu prevladava neizvjesnost, jedno je postalo jasno: države ponovno uspostavljaju središnju ulogu. Motiv je pragmatičan, a ne ideološki, a detalji se razlikuju od zemlje do zemlje, ali trend je nepogrešiv.

Države svih političkih nijansi preuzimaju kontrolu nad tržištem koje je uglavnom prepušteno privatnim tvrtkama sa samo ograničenom regulacijom. U mnogim zapadnim gospodarstvima to nedvojbeno predstavlja najveći pomak u ravnoteži javne i privatne ekonomske moći od Drugog svjetskog rata.

ovootkrivena asertivnost države djelomično proizlazi iz ogromnog povećanja cijena koje prijeti energetskim siromaštvom velikih razmjera i propašću nekih energetski intenzivnih poduzeća. Nakon godina nedovoljnog ulaganja u taj sektor, porast potražnje za energijom kao posljedica pandemije bolesti COVID-19, posebno u Aziji, neizbježno je uzrokovao skok cijena.

Utjecaj klimatskih promjena
Troškovi prirodnog plina za potrošače u Europskoj uniji porasli su za 12 % u drugoj polovici 2021. Ali to je bio samo uvod u trenutne skokove cijena koji su posljedica ruske invazije na Ukrajinu.

Plan EU-a da do 2023. smanji uvoz ruskog prirodnog plina za dvije trećine, zajedno s ruskim smanjenjem opskrbe zemljama, uključujući Njemačku i Finsku, uzrokovao je peterostruko povećanje europske referentne cijene tijekom 12 mjeseci do lipnja ove godine.

Prema jednoj procjeni, predviđalo se da će prosječni računi za potrošačku energiju u Britaniji – koja uvozi malo ruskog plina, ali se oslanja na globalno tržište za 50% svojih dnevnih potreba – do početka sljedeće godine biti četiri puta veći od razine iz 2021. godine.

Drugi snažan čimbenik koji primorava države na intervencije su klimatske promjene. Porast potražnje za energijom tijekom prošle godine predvodio je ugljen, koji je i dalje dominantan izvor energije u Aziji, zbog čega su se emisije stakleničkih plinova vratile na razinu prije pandemije.

Unatoč snažnom rastu obnovljivih izvora energije kao što su vjetar i sunce, kontinuirano oslanjanje svijeta na ugljikovodike znači da će se, bez daljnje državne intervencije, emisije nastaviti povećavati još nekoliko godina.

Niti jedan od tih izazova ne mogu riješiti samo tržišne sile. Bez cijene ugljika ili drugih regulatornih mjera koje samo države mogu uvesti, ljudi će nastaviti koristiti automobile na benzin. Tržišne sile mogu malo pomoći obiteljima koje se suočavaju s naglim porastom troškova osnovne robe.

Tržišta također ne mogu preraspodijeliti neočekivanu dobit tvrtki poput Saudi Aramca, koji je izvijestio o rekordnoj dobiti od 48,4 milijarde dolara u drugom tromjesečju ove godine, mnogim manjim tvrtkama kojima je energija ključan proizvodni faktor.

Državna intervencija na energetskom tržištu poprima mnoge i različite oblike. Njemačka vlada najavila je planove za korištenje 2% kopnene površine zemlje za proizvodnju vjetroelektrana, te osmišljava programe hitne racionalizacije kako bi upravljala očekivanim zimskim nestašicama struje nakon ruskog prekida opskrbe plinom.

Sva britanska kućanstva u početku su dobila 400 funti (450 dolara), da se lakše nose sa sve većim računima za energiju, što je djelomično financirano porezom na neočekivanu dobit za proizvođače nafte i plina.

No to se pokazalo nedovoljnim i, nakon što je postala nova britanska premijerka, Liz Truss ograničila je račune za energiju kućanstava na dvije godine i ponudila kratkoročnu potporu poslovnim korisnicima. Da poveća domaću opskrbu energijom, odobrila je nove sjevernomorske naftne i plinske dozvole i ukinula moratorij na hidrauličko frakturiranje.

Zeleni program Ujedinjenog Kraljevstva nominalno ostaje na snazi sa zabranom prodaje novih automobila na benzinski ili dizelski pogon od 2030., ali, za sada, državna intervencija usmjerena je na kontrolu cijena i povećanu proizvodnju ugljikovodika.

Pojedinačni odgovori
Preko Atlantika, nedavno donesenim Zakonom o smanjenju inflacije američkog predsjednika Joea Bidena predviđeno je 27 milijardi dolara za pomoć američkim kućanstvima s niskim i srednjim prihodima da prijeđu na čišću energiju, kao i sredstva za održavanje sektora nuklearne energije koji stvara gubitke toj u zemlji.

U Francuskoj je predsjednik Emmanuel Macron u postupku potpune nacionalizacije elektroenergetske tvrtke EDF, bivšeg perjanice francuske industrijske snage koja je pretrpjela dva desetljeća menadžerskog i tehničkog neuspjeha. Tamo i u većem dijelu kontinentalne Europe pooštrene su kontrole cijena energije.

Nažalost, ove i mnoge druge nedavne državne inicijative pojedinačni su odgovori na temeljne izazove energetske nesigurnosti i klimatskih promjena. Previše je mjera nedovoljno promišljeno, pruža lošu vrijednost za novac i ne rješava temeljne prepreke promjenama.

Primjerice, veliki prelazak na električna vozila ima smisla samo ako su dostupne i mreže za punjenje i sigurne zalihe naprednih materijala o kojima ovise električna vozila. Male univerzalne isplate gotovine skupe su i ne rješavaju problem koncentriranog dugoročnog energetskog siromaštva. Politike za povećanje proizvodnje energije vjetra nisu relevantne ako nije uspostavljena infrastruktura za suočavanje s distribuiranom opskrbom električnom energijom.

Države posežu za kratkoročnim rješenjima koja pokazuju da djeluju. No, politike koje iz toga proizlaze nisu uvijek najjeftinije ili najučinkovitije, a za mnoge se ispostavi da nisu više od privremenih rješenja. Ni u jednoj od gore navedenih zemalja nema postignutog konsenzusa o dugoročnoj energetskoj politici.

Ipak, trend veće državne intervencije u energetskom sektoru ustalio se. Budući da se otkrivaju ograničenja određenih politika, donositelji politika odgovorit će s više intervencija, a ne manje.

Uloga države morat će se dodatno proširiti, ponajviše kako bi se riješio investicijski jaz koji se pojavio. Potrebna su dodatna sredstva kako bi se zadovoljila buduća potražnja za svim oblicima energije i povezane infrastrukture. Financiranje prijelaza na niskougljično gospodarstvo zahtijevat će goleme iznose.

Države će vjerojatno biti glavni izvor potrebnog kapitala, kao i pružanja jamstava i subvencija privatnom sektoru. No, hoće li države primjereno reagirati daleko je od sigurnog jer mnogima su financije već preopterećene pandemijom bolesti COVID-19.

U Velikoj Britaniji, oporbena Laburistička stranka, koja je sada daleko ispred u anketama, obećala je stvoriti novu tvrtku Great British Energy u javnom vlasništvu koja će omogućiti sektor električne energije bez ugljika do 2030. godine.

Ništa od toga nije recept za idealan ishod. Zadaća osiguravanja kontinuirane i cjenovno pristupačne opskrbe energijom previše je važna da bi bila prepuštena tržištu i presložena da bi je preuzeli ministri i birokrati. Nužna je uključenost jednih i drugih, ali nijedno od njih, samo po sebi, nije dovoljno.

Logika ukazuje na dogovore o suradnji kojima države postavljaju energetske ciljeve i standarde, a poduzeća iz privatnog sektora natječu se za ulogu u ispunjavanju općih ciljeva. No, postizanje takve suradnje i ravnoteže trenutno je nalik samo na daleke težnje.

© Project Syndicate 2022.