Pitam se dok čitam nacrt Industrijske strategije Hrvatske za razdoblje 2014.-2020., posebno tekst o preradi drva i proizvoda od drva, zašto autori ne spominju najvažniju činjenicu, a to je pilanska prerada tvrdih vrsta drva – listača. Mala Hrvatska, bez pretjerivanja, u tome je europska velesila.

Ne od danas, već više od 140 godina.  Nigdje ni riječi o tome da su hrvatska industrijska poduzeća po obujmu peti proizvođač piljenog i blanjanog tvrdog drva (2012. godine 736.000 kubika) u Europi te među deset u svijetu. Per capita smo prvi! Nigdje ne piše da smo drugi na rang-listi najvećih europskih izvoznika iste grupe proizvoda, kako po obujmu, tako i po vrijednosti realiziranog izvoza (2012. godine 242 miljuna američkih dolara). Sve su to podaci UNECE/FAO-a, Forest Products Annual Market Review za 2012-2013. godinu. A u nacrtu industrijske strategije proizvodnja peleta i drva za energetske potrebe ima prioritet!?

Samozatajna prerada 
Hrvatska je, činjenično, lider na europskom tržištu piljenog drva tvrdih listača. U upravljanju marketingom zna se koje je mjesto i uloga tržišnih lidera. Osobito u pogledu utjecaja na uvjete prodaje i odluke o prodajnim/izvoznim cijenama, koje su odlučujuće za prihodovnu stranu svake kalkulacije. Vrijedan pozornosti podatak je da na spomenutim rang-listama liderska mjesta zauzimaju također pilanske industrije razvijenih zemalja kao što su Francuska (1,389.000 m3) i Njemačka (996.000 m3). Najveći je svjetski proizvođač piljenog i blanjanog tvrdog drva pilanska industrija Sjedinjenih Američkih Država s proizvodnjm od 15.500.000 kubika i izvozom od 2.574.000 kubika godišnje. Ukupna godišnja vrijednost izvoza tih proizvoda iz SAD-a, Zapadne i Istočne Europe je 3,3 milijarde američkih dolara. A u taj iznos nije uračunata vrijednost izvoza proizvođača iz Afrike, Južne Amerike i Azije.  Navodim ove podatke zbog zaključka određenoga broja naših uglednih ekonomskih analitičara koji tvrde kako se namještaj više ne proizvodi od drva! Tvrdo drvo/listače pretežno se koristi u proizvodnji namještaja, a tzv. meko drvo/četinjače pretežno u graditeljstvu.  Posve je opravdano zapitati se zašto smo samozatajni kada je riječ o strateškim informacijama o našoj industriji? Temeljem istraživanja provedenih posljednjih nekoliko godina, ali i mojega dugogodišnjeg operativnog rada isključivo u drvnoj struci, u prvi plan stavljam dva razloga.

Bez ključnih informacija 
Prvi je nedostatak iz domaćih izvora lako dostupnih informacija o međunarodnom tržištu drva i proizvoda od drva, bez obzira na kvalitetne izvore informiranja na internetu. To je doista velik problem za 85 posto malih proizvodnih poduzeća koja žele usmjeriti svoju proizvodnju na izvoz. Ništa manje i za “nove” domaće poduzetnike koji planiraju ući u poduzetnički poduhvat u hrvatskoj industriji.Drugi je razlog taj što je 30 i više godina u Hrvatskoj u tijeku javno medijski potencirana kampanja prema kojoj je iracionalno izvoziti poluproizvode. Koliko puta smo čuli “zabranite taj izvoz”. Rijeke riječi potrošene su na preporuke: proizvodite i izvozite proizvode od drva višeg stupnja izrade, naročito namještaj, što je, nema sumnje, ekonomski, društveno i socijalno ispravno. Riječi, međutim, nisu provedene u djela. Svjedok sam tih vremena, posljednjih 35 i više godina, u kojima hrvatska industrija namještaja zaostaje iza konkurencije. Štoviše, posljednjih 10-15 godina imamo u Hrvatskoj proces deindustrijalizacije.

Proizvodni kapaciteti i broj zaposlenika u odnosu na devedesete gotovo su prepolovljeni. Zašto? Zna se u koje grane industrije poduzetnici ulažu znanje i kapital. Sada, na početku 2014. godine, rješenje je u novoj nacionalnoj industrijskoj strategiji za razdoblje 2014.-2020. Rast, točnije proces reindustrijalizacije bit će najbolje mjerilo uspješnosti stvarno novog i prije svega inovativnog koncepta. Dakako, u interakciji s državnom monetarnom i fiskalnom politikom, što je odličan preduvjet za povećanje akumulativnosti industrije i njezinih promotivnih aktivnosti. Sve to posebno vrijedi za industriju namještaja, koja je opravdano dobila prioritet. S riječi treba prijeći na djela. U međunarodnom tržišnom natjecanju izgubili smo previše vremena (10-15 godina) u predugoj tranziciji, na spontanom preslagivanju gospodarskog sustava koji očito dosad nije odgovarao razvoju naše industrije i obrta.

Tradicija za poželjeti  
Uobičajenu formulaciju o velikoj tradiciji drvne industrije potrebno je pojačati i obogatiti. Iza mnogih hrvatskih proizvođača iz drvnog sektora stoje golemo iskustvo i tradicija duga više od 140 godina, s obzirom na razdoblje osnivanja Belišća, Đurđenovca, Ljeskovice i ostalih tvrtki bogate povijesti. Podsjetit ću na hrvatsku aktivnu i razvijenu drvoprerađivačku industriju koja do 1941. godine apsolutno nije zaostajala iza industrijski razvijenih europskih zemalja. To odlično ilustriraju i avionske snimke drvno-industrijskih postrojenja u Slavoniji iz 1925. godine, ali najbolje potvrđuju njihovi proizvodni rezultati, kapaciteti proizvodnje i podaci o strojnom parku.  U drugoj polovici 19. stoljeća počela je “prva hrvatska drvno-industrijska revolucija”.

U razdoblju između 1920. i 1941. godine šumska i drvna industrija zapošljavala je oko 30 posto zaposlenika u ukupnoj ondašnjoj hrvatskoj industriji. “Druga drvno-industrijska revolucija” dogodila se poslije Drugog svjetskog rata i golemih razaranja koja je on uzrokovao.  Poslije 1995. gospodarski i industrijski oporavak Republike Hrvatske, usudim se procijeniti, najmanje 10 posto ovisan je o “trećoj hrvatskoj drvno-industrijskoj revoluciji”. U današnjim globalnim tržišnim uvjetima utopija je bila očekivati da će se u Hrvatskoj industrijalizacija događati – spontano. Objektivno, već više od 15 godina događa nam se deindustrijalizacija u grani industrije u kojoj imamo vrijedne materijalne i ljudske komparativne prednosti. Institucionalno zaboravljena drvna industrija bila je i u krizi dokazano žilava. No, borba za opstanak nije dosad bila dovoljna za “treću drvarsku industrijsku revoluciju”. Kratko i pojednostavljeno, doživjet ćemo je kad našim tvornicama namještaja i finalnoj preradi drva bude omogućeno da odluče o restrukturiranju vlastite organizaciju rada i poslovanja prema najboljim uzorima (tzv. best practice) i strateškim (makro) mjerama državne gospodarske i industrijske politike.

Jer, zemlje u razvoju ne mogu, odnosno ne bi smjele, očekivati reindustrijalizaciju u uvjetima pasivne industrijske politike kroz tzv. ekonomski model “laissez fair”. Isključivo vrlo aktivna industrijska strategija na tragu “postkeynezijanskog” ekonomskog modela otvorit će željene procese rasta i razvoja. Potrebno je “trčati”, ne “hodati”, jer moramo nadokanaditi i izgubljeno vrijeme i novac. Iza ovih tvrdnji stoji moje dugogodišnje poznavanje industrije namještaja jedne drvno-industrijski razvijene zemlje i poznavanje hrvatske stvarnosti. Potkrijepit ću sve još jednim podatkom: 2013. prosječna produktivnost rada (ukupni prihod po zaposlenom radniku) suvremene europske industrije namještaja bila je oko 90.000 eura, a u Hrvatskoj oko 40.000 eura. To je najbolji dokaz da ima mjesta za podizanje performansi naše drvne industrije.