Prije deset godina u studenom 18. središnji odbor Komunističke partije Kine (KPK) na trćem je plenumu iznio niz dalekosežnih reformi osmišljenih za održavanje brzog gospodarskog rasta Kine.

Otprilike u to vrijeme, naivna ekstrapolacija temeljena na razlici u stopama rasta između Kine i Sjedinjenih Američkih Država upućivala je na to da će kineski BDP prestići američki do 2021. Neki su nagađali da bi se to moglo dogoditi već 2019.

Narodna banka uspješna
Ova su predviđanja bila daleko od istine. Budući da američko gospodarstvo nadmašuje očekivanja, a kinesko gospodarstvo usporava, Goldman Sachs i drugi sada procjenjuju da kineski BDP možda neće sustići američki BDP do 2035., ako ikada.

A čak i ako se to dogodi, to bi vjerojatno bilo samo privremeno. Sada se predviđa se da će kineski BDP dosegnuti vrhunac oko sredine stoljeća, nakon čega će smanjenje radne snage poništiti svako povećanje produktivnosti.

U smislu pariteta kupovne moći, Kina je već prestigla SAD 2017. No, u mnoge svrhe, poput procjene vojnih sposobnosti ili određivanja kvota Međunarodnog monetarnog fonda, korisnije je usporediti nacionalni BDP-ove prema sadašnjem tečaju.

Nakon tri desetljeća godišnjeg rasta od 10%, kinesko je gospodarstvo moralo usporiti. Tehnološko sustizanje, smanjenje prinosa od kapitala, starenje stanovništva, sve manja ponuda radnika koji su spremni migrirati u gradove i stope rasta koje se vraćaju na sredinu gurnule su Kinu prema takozvanoj zamci srednjeg dohotka.

Međutim, pad je bio ozbiljniji nego što su mnogi očekivali, a djelomično je samoizazvan. U proteklom desetljeću kineski donositelji politike nisu slijedili vlastiti plan reformi, čime su pogoršali usporavanje gospodarstva u zemlji. I kineski i strani ekonomisti odobrili su plan reformi koji je 2013. uvela Partija.

Međutim, tri godine nakon ciljanog datuma, vlada je provela samo nekoliko tih mjera. Konkretno, politika jednog djeteta konačno je napuštena 2016. (iako je ograničenje od tri djeteta i dalje na snazi). Iako je postignut određeni napredak na području zaštite okoliša, većina planiranih reformi nije provedena. Neke su čak i ukinute.

Štoviše, povećala se uključenost države u gospodarstvo. Suprotno ciljevima, zajmovi poduzećima u državnom vlasništvu porasli su u posljednjem desetljeću, dok se udio zajmova koji su odlazili privatnom sektoru smanjio.

Iako su se kineski čelnici sve više usredotočili na mikroekonomske i strukturne politike, njihova spremnost na provođenje proaktivnih makroekonomskih mjera oslabila je. U razdoblju 2000. -2013. vlada je učinkovito odgovorila na gospodarske šokove protucikličkom monetarnom i fiskalnom politikom.

Narodna banka Kine uspješno je ohladila gospodarstvo od pregrijavanja i ograničila inflaciju 2007.-2008. povećanjem kamatnih stopa, pooštravanjem zahtjeva obveznih pričuva banaka i povećanjem omjera kredita i vrijednosti nekretnina. Sličnu strategiju slijedila je u razdoblju 2010.-2011.

‘Bogaćenje’ nacionalni prioritet
Monetarne i makrobonitetne politike olabavljene su u razdoblju 2008.-2009. kao odgovor na globalnu financijsku krizu. Kako bi suzbila gospodarske posljedice krize, vlada je pokrenula veliko povećanje potrošnje prema Keynesu, omogućavajući Kini brz oporavak od recesije.

Međutim, kineski donositelji politike nisu odgovorili na trenutnu recesiju svojom uobičajenom kontracikličkom preciznošću, čak ni nakon što su ispuhavanje balona na stambenom tržištu i kontrakcijski utjecaj stroge politike nulte stope COVID-a potkopali rast proizvodnje. Kineski BDP trenutačno bilježi pad i zbog neuspjeha u provedbi ključnih strukturnih reformi i zbog nepostojanja učinkovitih protucikličkih makroekonomskih strategija.

Jedno od mogućih objašnjenja očite kontradikcije između novootkrivene opreznosti Kine u pogledu fiskalnih poticaja i njezine dugogodišnje predanosti intervenciji nacionalne vlade jest da je velik dio potrošnje u razdoblju 2008.- 2009. i ranijim padovima dolazio od lokalnih vlasti, koje središnja vlada nije potpuno kontrolirala. Drugo je da, iako bi povećanje raspoloživog dohotka kućanstava putem transfera potaknulo potrošnju i gospodarski rast, također bi povećalo ulogu privatnog sektora, što nije u skladu s vladinim ciljevima.

U konačnici, napetost između tržišta i države je opipljiva. Zaustavljanje financijske liberalizacije djelomično je bio odgovor na sve veću financijsku nestabilnost, posebno imploziju burzovnog balona u lipnju 2015. Drugi je cilj bio spriječiti neto odljev kapitala i usporiti deprecijaciju renminbija, koja je započela krajem 2014. i poremetila devizna tržišta u kolovozu 2015.

Poznato je da je Deng Xiaoping, koji je preuzeo vlast 1978. i vodio Kinu kroz dva desetljeća “reforme i otvaranja”, postavio “bogaćenje” kao nacionalni prioritet. Ta je politika trajala 40 godina jer su čelnici Komunističke partije Kine smatrali gospodarski prosperitet ključnim za održavanje potpore građana.

Međutim, čini se da je predsjedniku Xi Jinpingu više stalo do održavanja političke kontrole nego do gospodarskog rasta. Slijedom toga, umjesto da označi prekretnicu za razvoj Kine, njegov će plan iz 2013. ostat će zapamćen kao propuštena prilika za provedbu protržišnih reformi. 

© Project Syndicate 2023.