Koronavirus koji nezaustavljivo hara europskim kontinentom i svijetom postaje jedan veliki znanstveni eksperiment. I to ne samo zdravstveni već ekonomski i sociološki.

Zdravlje prije svega na neko vrijeme u fokusu je svih, ekonomija odmah nakon toga jer projekcije o nekoliko milijuna radnika u kafićima i restoranima diljem Sjedinjenih Američkih Država koji bi mogli ostati bez posla dovoljno su dramatično upozorenje zapadnom svijetu.

Ali ono što nas čeka za tri, četiri mjeseca, ili koliko već vremene bude trebalo pandemiji da krene u silaznu putanju, nešto je što će biti toliko drukčije od života na koji smo dosad naviknuti da će sigurno svima – posebice na zapadnoj hemisferi – biti potpuni šok.

Zazivaju državnu intervenciju

Kriza koja je krenula i koja će zdravstveno i gospodarski gledano trajati dugo, sa sobom donosi i jedan neupitno potpuno drugačiji svijet u kojem ćemo se probuditi već za nekoliko mjeseci. Zazivanje državne intervencije od strane i onih najliberalnijih struja zapadnog svijeta je upravo taj šok koji nas čeka.

Građani Starog kontinenta zajedno združeni u Europsku uniju mogli bi se zateći u situaciji razjedinjenosti u različitosti.

Europska unija koja je 2008. godine, slijepo slijedeći njemački režim štednje, veliki broj svojih građana osudila na gospodarski slom – sjetimo se samo popularno zvanih zemalja PIGS-a – u ovom trenutku igra sličan scenariji po pitanju zdravstvene zaštite. Na primjeru Italije vidimo kako izgleda epidemija u jednoj članici i reakcija drugih članica.

Otvoreno i jasno govoreći, Italija je u velikoj mjeri prepuštena samoj sebi – bez neke konkretne i jasne pomoći koju bi osjetili građani te zemlje. U toj situaciji i nakon prvih znakova zdravstvenog oporavka moglo bi se lako dogoditi da na političku scenu zasjednu upravo oni kojih se svi boje – populisti i nacionalisti koji će malo brinuti o različitosti Unije, a sve više pozivati na jačanja Italije.

To je naravno najcrnji scenariji, ali kako u trenutku kada Francuska i Njemačka zabranjuju izvoz zaštitnih maski izvan svojih granica vjerovati u Uniju prije nego u činjenicu da svatko brine o sebi. Da, vanjske granice Unije su zatvorene i dobro je da smo unutar njih, a ne izvan.

Ali čine se dosta lošim scenariji koji se naziru unutar tih zatvorenih granica. I da s razumijemo, nije to samo problem EU, velika i prava kriza tek slijedi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje u ovom trenutku građani stoje u redovima za kupnju oružja.

Možda je unutar ovih granica Unije trenutno ipak bolje.Ali unutra tih granica sve je izvjesniji školovanje od kuće. Nešto što je samo prije mjeseca dana, dok su profesori u Hrvatskoj štrajkali, bilo nezamislivo. Sve je izvjesnija i zabrana kretanja za građane gotovo u svim članicama kao i redukcija namirnica samo na one nužne – također nešto što je prije svega par tjedana bilo nezamislivo, a sada se dapače zaziva od samih građana.

Oni iz istočnog bloka Unije pamte kako izgleda državni intervencionizam i što on na kraju priče znači za građane. Oni u zapadnom dijelu EU to niti ne poznaju pa ima u ovom trenutku sve može izgledati kao potrebito i razborito. I da se razumijemo, u nekim stvarima i jest. Ali na koliko dugo?

Osuđeni na sitne populiste?

Današnje tehnologije pružaju neviđene mogućnosti kontrole – a ona može biti za dobrobit svih, ali i za dobrobit pojedinaca.

I tu smo na skliskom terenu i velikom testu demokracije i kapitalističkog sustava gospodarstva. Kada je prošle godine Financial Times pozvao na reset kapitalizma nije se očekivao COVID-19.

Sada na reset sustava poziva velika pandemija i kriza koja dolazi – na žalost iz povijesti nemamo baš puno primjera kako je kriza ili pandemija resetirala društvo na bolje i na to moramo jako paziti. U svakom slučaju svijet za nekoliko mjeseci može krenuti u dva smjera – bolji i lošiji.

Prizori dupina u venecijanskom kanalu ili oporavka ozona iznad Kine ovih dana kruže društvenim mrežama kao jasna poruka da može stići nešto bolje, ali prizori i napisi o pretučenom 60-godišnjaku ispred ljekarne ili redovima za oružje u SAD-u pokazuju kako može krenuti na puno gore.

Ono što brine u svemu tome, barem kada je zapadni dio svijeta u pitanju, je nedostatak liderstva. U svim kriznim vremenima imali smo velike lidere, danas nekako kao da smo osuđeni na sitne populiste koji ni sami ne znaju što bi pa savjetuju pranje ruku pepelom, ili ako imaju, dijele građanima po 1000
dolara.