Svi koji su se ovog ljeta u špici sezone našli na nekoj od naših morskih destinacija, na svojoj koži su osjetili posljedice klimatskih promjena. Temperatura zraka (pre)često je prelazila 35 stupnjeva, a temperatura mora dosegla je u Dubrovniku sredinom srpnja rekordnih 29,8 stupnjeva.

Možemo li ovakvo ljetovanje provedeno mahom u klimatiziranim prostorima smatrati odmorom i želimo li odlaziti na mjesta gdje zbog velikog broja gostiju ne možemo naći ni parking ni mjesto za večeru, a ako želimo postaviti ručnik na plažu, moramo se na njoj pojaviti s izlaskom sunca?

Švicarski teoretičar turizma Jost Krippendorf još je u 80-ima govorio – gdje puno ljudi traži odmor, malo njih ga nalazi. Vrijeme je da počnemo razmišljati o drugačijem turizmu budući da koncept masovnog turizma očigledno nije urodio plodom. Fokusiran je isključivo na turiste i njihovu potrošnju, kompromitirajući i nepovratno uništavajući prvobitnu privlačnost destinacije, najčešće pretvarajući je u konfekcijski proizvod podložan najnižim strastima i zakonima slobodnog tržišta.

Podnošljiviji život
Paralelno, uz nevjerojatno brz oporavak turističke industrije nakon Covida, počela je rasti i svjesnost o važnosti turizma kao najvećeg zamašnjaka globalnog BDP-a. Administracija i znanstvenici raznih profila su tijekom posljednjih nekoliko godina uložili napore prema proučavanju turizama kao pokretača gospodarstava, ali i kao mehanizma promjene kako gostiju tako i domaćina, odnosno destinacije.

Održivi turizam se javio kao prvi lijek za masovni ili prekomjerni turizam i imao je (dobru) namjeru da se fokusira na destinaciju i održivo korištenje njezinih resursa. Potekao je iz principa održivog gospodarstva, ali nije zaživio, jer nije u ljudskoj naravi da nešto radimo teže i sporije, ako to isto možemo napraviti brže i lakše. Moglo bi se reći da je došao prerano i postao žrtva lake zarade u masovnom turizmu.

Transformativni turizam nije previše zaokupljen pitanjem na koji način takva iskustva gostiju dugoročno utječu na lokalno stanovništvo i destinaciju, iako je ekološka komponenta ove vrste turizma visoko izražena pa je održivi aspekt opipljiviji, ali time i podložniji greenwashingu, čemu je ovaj autor u više navrata osobno svjedočio.

Integrirani turizam je više poslovni model nego pravac u turizmu, koji nastoji integrirati posjetitelje, destinaciju, ponudu, proizvodne procese i nabavne lance u turistički proizvod. Trenutno je taj koncept najrazvijeniji u Kini, ruralnim dijelovima Afrike i Južne Amerike. Fokus mu je da najveći ostatak dodane vrijednosti od turizma ostane lokalnom stanovništvu.

Restriktivni oblici turizma nisu turizam. To su privremene mjere kreirane da ublaže posljedice prekomjernog turizma tako da unose ograničenja na destinaciju kako bi se život lokalnom stanovništvu i posjetiteljima u špici sezone učinio podnošljivijim.

Postoji li onda uopće oblik turizma koji bi lokalno stanovništvo osnažio do te mjere da ih učini subjektima u istinski ravnopravnoj razmjeni s posjetiteljima, gdje bi oni držali u rukama ključeve destinacije i bili dionici u kreiranju ponude utemeljene, ne na brzoj zaradi u kratkoj sezoni, nego u kreiranju turističke ponude kao izričaja vlastitog kulturnog identiteta (ili što bi rekli u narodu, načina življenja)?

Upravo su način života, klima i kulturne vrijednosti Dalmacije i Istre bili glavni razlozi zašto su Nijemci i Talijani od 60-ih pa do Domovinskog rata provodili tjedne na Jadranu, i tako radili iz godine u godinu. Jednom riječju, dolazili su se okupati ne samo u našem moru nego i u našem kulturnom identitetu.

Stvaranje zdravih sredina
Ako u neku od internet tražilica upišete “Integrativni turizam”, nećete dobiti nikakve suvisle rezultate. Pitate se zašto? Razlog je jednostavan: do sada se nitko nije bavio turizmom na integrativan način. Kakav je to onda integrativni turizam? Prema prijevodu latinskog korijena riječi “integrare”, to je turizam koji kombinirajući razne tehnike, metode i pristupe teži učiniti cjelovitim dionike – goste, pružatelje usluga i proizvoda, stanovnike destinacije i okoliš.

Integrativni turizam bi se dalje mogao opisati kao proces koji dovodi do interkulturalnog oprašivanja. Poštivanje drugih kultura te svjesnost ekoloških i društvenih učinaka potrošačkog životnog stila neki su od očekivanih i uočenih pozitivnih učinaka transformacijske komponente integrativnog turizma.

Za razliku od masovnog, integrativni turizam ne proždire društveni i kulturni kapital na destinaciji, nego ga oplemenjuje i obogaćuje održivom razmjenom (integracijska komponenta integrativnog turizma). Na lokalnoj je zajednici da kroz svoje predstavnike u administraciji i zakonodavstvu i one direktno uključene u kreiranje turističke ponude odredi pravila razmjene (održiva komponenta integrativnog turizma).

Sada se vraćamo na početak priče i glavni motiv turizma. Ako turizam promatramo kao brzi izvor zarade, gdje je zarađen novac cilj, onda nema tog oblika turizma koji neće završiti u betonizaciji i devastaciji destinacije, jer više gostiju znači veću zaradu. Međutim, integrativni turizam zarađen novac koristi kao sredstvo do cilja, a kao cilj postavlja čovjeka i prirodu na destinaciji uzimajući u obzir da su oni i glavni motiv dolaska gostiju.

Tada kao rezultat imamo stvaranje zdravih sredina u kojima mladi ostaju jer se pripremaju za visokovrijedna radna mjesta, radno sposobni šire svoje spoznaje, upoznavajući druge kulture i stječu nove vještine kroz interakciju s gostima, a oni stariji postaju čuvari kulturnih vrijednosti i jedinstvenog identiteta.

Na nama kao turističkoj državi je izbor: da se turistička kola nastave kretati u pravcu samouništenja kroz masovni turizam i njegove izvedenice ili da napravimo puni zaokret prema filozofiji integrativnog turizma koja je sažeta u krilatici: “Dobro za čovjeka, dobro za prirodu”.