Pokretanje četvrtog arbitražnog procesa od strane MOL-a protiv Republike Hrvatske, koji je protekloga vikenda izazvao prilično neosnovano čuđenje i zbunjenost javnosti, otvorio je još nekoliko izazova koji još uvijek stoje neriješeni u ladicama regulatora i Ministarstva gospodarstva, energetike i održivog razvoja.

Odluka koja je limitirala cijenu INA-ina proizvodnje plina i odredila kao krajnjeg kupca toga plina Hrvatsku elektroprivredu (HEP) donesena je bez suradnje s ključnim dioničarem INA-e, što je bivši ministar Davor Filipović nekoliko puta u medijima potencirao. Sada se MOL poziva na tu činjenicu, ali i odsustvo volje za izvaninstitucionalnim rješavanje spora.

Tržišni je argument MOL-a kako je legitimno u kriznim razdobljima tako nešto učiniti, ali kako na uređenom tržištu tako nešto mora sadržavati kompenzaciju poslovnom subjektu. Mora sadržavati i odluku o naknadi štete nastale limitiranjem cijene u odnosu na tržišnu cijenu. Onu koja se formira u odnosu na cijene na referentnim burzama, onoj u Nizozemskoj i Austriji. Takva je odluka izostala.

Međutim, odluka koja je potrajala i nakon neosporno cjenovno i opskrbno kriznog razdoblja, onoga na samom početku agresije na Ukrajinu, početkom 2022. godine i produljila se kroz gotovo cijelu 2023. godinu, kada su se cijene na referentnim burzama relaksirale i stabilizirale, vjerojatno zbog pogleda politike prema 2024. godini u kojoj se trebao održati niz izbornih procesa, u kojima je postojanje kompanija koje služe kao socijalne poluge vrlo dobar predizborni alat, bilo za provlačenje glasova ili za sprječavanje socijalne prenapregnutosti.

Socijalne poluge
Koliko i kako su neke od kompanija, u javnom ili lokalnom vlasništvu, služile kao socijalne poluge svjedoče dva primjera. Prvi je, nedavni, kada je Gradska plinara Zagreb – Opskrba (GPZO), izgubila javni natječaj za pružanje javne usluge, javljajući se na natječaj s razmjerno velikom maržom. Posljedica je to godina u kojima se politika miješala u poslovanje kompanije, loših poslovnih odluka, ali i tereta koji je kompanija ponijela, u kriznim i postkriznim vremenima.

Onima kada su pojedini pružatelji usluga zbog odluka u limitiranju cijena od strane vlade i visokih troškova nabave napuštali posao opskrbe, a GPZO bio u obvezi zajamčenog opskrbljivača, što znači da je incidentno morao preuzeti nesrazmjeran broj korisnika za koji nije imao osiguran plin.

Drugi je primjer HEP-a koji je u tom razdoblju iznio socijalne politike vladajućih i za to “ispostavio” račun od nešto manje od milijardu eura izravne ili kreditne dokapitalizacije javnih sredstava, za ionako javnu kompaniju pod (ne)izravnim utjecajem politike.

Kako će se to odvijati za pričekati je odobrenje Europske komisije koja je u prošlosti, kao i OECD, imala primjedbe na situaciju u kojoj HEP vrši uslugu opskrbe, vlasnik je najvećeg dijela proizvodnje, a i vlasnik je infrastrukture. Gotovo funkcionira kao monopolist na zakonski liberaliziranom tržištu.

Cijena moguće dokapitalizacije HEP-a nije jedina cijena koju je moguće uvrstiti u ovu računicu. Suprotno situaciji kod limitiranja cijene na tržištu plina, zbog intervencije u cijenu električne energije koju je, također, u proteklom razdoblju provela Vlada, HEP-u je ta odluka kompenzirana subvencijama.

Prema neslužbenim informacijama, jer o iznosima u Hrvatskoj regulatornoj energetskoj agenciji (HERA-i) i resornom ministarstvu vlada zavjet šutnje, subvencije su premašile iznos moguće dokapitalizacije. Kumulativno, više od milijardu eura.

Zavjet šutnje
Hipokrizija i diskriminacija koja je time što se jedan energent subvencionirao, a kod drugoga je to izostalo višestruka je, kazuju izvori iz energetskog sektora koji žele ostati anonimni. Ako je argument za intervenciju osiguranje opskrbe i životnog standarda kućanstava te smanjenje troškova industriji, ne samo što je time jedna industrija opskrbe kućanstava i industrije jednim energentom dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na opskrbu drugim, nego je kompanija pod izravnom kontrolom politike, dovedena u povlašteni položaj.

Naime, osim što je vlasnik većine proizvodnje i koristi beneficije posjedovanja infrastrukture, u odnosu na konkurente na tržištu opskrbe strujom, ona je kompenzacijama koje je dobila stavljena u povlašteni položaj u odnosu na poslovne subjekte u drugim dijelovima energetskog sektora, što je opasno za stanje tržišne utakmice, tumače dionici energetskog biznisa, koji su željeli ostati anonimni.

Zavjet šutnje regulatora i ministarstva uskoro će se trebati prekinuti. Odgovore kako je ova tržišna diskriminacija i hipokrizija bila moguća i tko je za nju odgovoran žurno očekuje opća, stručna i poslovna javnost. Za ove odgovore uobičajenih i pristojnih stotinu dana mira novoj administraciji resornog ministarstva predug je rok.