Radnici Čistoće ovih su dana u fokusu javnosti zbog štrajka, no problemi ovog zagrebačkog komunalnog poduzeća gomilaju se već neko vrijeme.

Ovo što gledamo posljednjih mjeseci posljedica je politikantstva, odnosno populističkog upravljanja najvećim komunalnim društvom u državi u kombinaciji s lošim upravljačkim kadrom, a koji je tvrtku doveo do samog ruba održivosti.

Može se opravdano posumnjati da se ne radi samo o neznanju i nemaru, već o sustavnom i namjernom uništavanju imovine i operativnosti Čistoće. Stoga izjave Davora Vića dodatno brinu.

U novi “model” se ušlo naprasno, a on se od samog početka pokazao kao opsjena, iluzija u koju vjerojatno ne vjeruju ni oni koji su ga tako zdušno promovirali.

Upitna i ustavna prava
Tako smo preko noći ostali bez spremnika, ali smo dobili pun grad vrećica, i ne samo plavih. Tu je cijeli spektar boja koje bi se dobro uklopile u neke nove buduće parade u organizaciji gradskih vlasti. Sada imamo kaos koji zadire u naša elementarna ustavna prava, a to je pravo na zdrav okoliš.

Građani su tako s novim modelom prepušteni sami sebi, pa ili kupujemo vrećice, ili ćemo kupovati boksove iz pričuve – jer je grad osigurao samo jedan spremnik i to u strogom centru grada, a za koji još uvijek nema primjerene kamione kojima bi ih praznio. Što se vrećica tiče, ideja je sasvim solidna jer je trebala osigurati dodatni prihod Čistoći kroz unaprijed naplaćenu komunalnu uslugu. No, zakonitost te odluke je upitna, a čekamo da se institucije izjasne po zaprimljenim prijavama.

Novim modelom kao da je gradska vlast počela graditi kuću od krova, a ta kuća nema ni temelje. Primjerice, Zagrepčani trebaju odvajati biootpad, a Zagreb trenutno nema prostor s dozvolom za kompostiranje niti ikakvu drugu obradu tog otpada. Kao rezultat toga, od prošle godine se Novim Zagrebom širi nesnosan smrad, jer je sav biootpad završio na Jakuševcu. Međutim, tu problemu nije kraj što navodi i sama Čistoća na svojoj službenoj web stranici:

“Odgovornim pristupom prema odvajanju biootpada svi doprinosimo smanjenju količine otpada na odlagalištu i, što je još važnije, smanjujemo emisije stakleničkih plinova i štitimo okoliš. Naime, prilikom kompostiranja biootpada stvara se iznimno mala količina metana za razliku od odlagališta, gdje se razgradnja biootpada odvija bez dovoljno zraka”.

Do sada se svijet bavio utjecajem ugljičnog dioksida (CO2) na okoliš, međutim, znanstvenici sada alarmiraju da posljednjih godina u atmosferi snažno raste količina metana koji je također plin s efektom staklenika. Znanost upozorava da je metanu potrebno oko 12 godina da bi se prirodno razgradio.

To je puno brže od CO2, kojem je potrebno 120 godina, ali apsorbira više topline, pa znanstvenici pretpostavljaju da je metan oko 25 puta jači od ugljičnog dioksida. Loša je vijest da nad Zagrebom imamo vrlo postojan oblak metana… U prijevodu, ne radi se o novom modelu gospodarenja otpadom jer u Zagrebu ne postoji infrastruktura s kojom bi mogli gospodariti svim vrstama otpada.

Zato nas je i začudila brzina i “tajming” u kojem se cijela priča odvila, a da zapravo upravljački kadar Čistoće nije osigurao pretpostavke za provedbu novog modela. Javna rasprava za ovako tektonske promjene je bila nedostatna, a komuniciranje s javnosti o novom modelu prava katastrofa. Očekivali smo više od ekipe koja je u predizbornoj kampanji obećavala transparentnost i odavala dojam da ima spremno rješenje svih problema s otpadom u Zagrebu.

Da bi udovoljili toj iluziji kako su spremni, krenuli su u promjene “glavom kroz zid”, umjesto sustavno i po fazama u tek ponekim gradskim četvrtima, uz rok od recimo godinu dana za testiranje samog sustava i implementaciju konačnog rješenja.

Izgubljeno vrijeme
Gradska administracija nakon godinu i pol vladavine još uvijek nema jasan smjer i strategiju gospodarenja otpadom. Uz malo dobrog PR-a mogli su mudro iskoristiti sve odrađeno prije njih, izvaditi projekte i dokumentaciju iz ladica i nastaviti s realizacijom, jer ako ništa drugo, bili su u skladu sa smjernicama gospodarenja otpadom RH, odobreni od nadležnog Ministarstva, usvojeni na Skupštini te je dobar dio sredstava bio osiguran iz EU fondova.

Ovako se izgubilo vrijeme, grad je u nikad većem neredu, smrad je sve nesnosniji, a opstanak najvećeg komunalnog društva u državi upitan. Namjerno ili ne, uništava se vrijednost Čistoće, a opće poznato je da je to često uvod u promjenu vlasništva.

Tema privatizacije Čistoće ponovno se aktualizirala u mandatu ove vlasti, iako su susreti navodno bili neformalni. Ovakvo “guranje” Čistoće u propast i potencijalnu privatizaciju moglo bi donijeti neugodna iznenađenja, pa podsjećam na Budimpeštu.

Tamo se 90-ih godina provela privatizacija komunalnih službi koja je rezultirala otpuštanjem velikog broja radnika, te se u konačnici značajno povećala cijena usluga, iako je kvaliteta istodobno pala. Nakon nekoliko godina, Budimpešta je morala osnovati novo komunalno poduzeće i od privatnog vlasnika otkupiti natrag vrlo skupu koncesiju.

Komunalna društva trebamo promatrati kroz njihovu svrhu, a to je javni interes. Na njih ne možemo gledati kroz primjenu klasičnih tržišnih zakona, niti kao društva koja moraju egzistirati u svrhu ostvarenja profita. Bez obzira bilo društvo javno ili privatno, najveća snaga svih kompanija je upravo njezin kadar. A tko sada radi posao u Čistoći?

Nezadovoljni, nemotivirani, potplaćeni i nezainteresirani ljudi, od kojih je većina u potrazi za novim poslovima u privatnom sektoru. Uvjeti rada se najbolje mogu opisati terminom “očajno”. Radnici su do sada osim s velikim strpljenjem raspolagali lošom opremom, za koju se godinu dana nisu naručivali rezervni dijelovi.

Stoga je činjenica, da smo umjesto kvalitetnijeg upravljanja gradom, gradskim tvrtkama i zelene tranzicije dobili grad pun otpada, u kojem postalo nemoguće udahnuti svjež i čist zrak. Nažalost, za koju godinu situacija bi mogla poprimiti obrise potpune katastrofe.

Stručnjaci procjenjuju da će ovim modelom ne/upravljanja tijekovima otpada i tempom punjenja deponija, Jakuševec biti pun kroz svega tri do četiri godine. Zagreb neće više imati gdje sa nereciklabilnim otpadom, jer deponij trenutno punimo reciklabilnim otpadom, a koji tamo završava radi nemara, nebrige ili neznanja. Nažalost, sve smo bliže napuljskom scenariju.