Da je premijer Andrej Plenković u drugom mandatu zaista odlučio biti blagonaklon i otvoren za inicijative odozdo, bez ikakvog utjecaja moćnika, pokazuje i to što je u rekordnom roku primio Jana de Jonga, nizozemskog poduzetnika sa splitskom adresom koji mu je predstavio svoju ideju uvođenja vize za digitalne nomade u Hrvatskoj.

Kao da nema pametnijeg posla, premijer je ozbiljno zagrizao i odmah na Twitteru objavio fotografiju sa sastanka, s najavom da će Hrvatska biti jedna od prvih zemalja svijeta koja će zakonski regulirati boravak digitalnih nomada. Nije prošlo par dana, na Vladi je osvanuo prijedlog Zakona o strancima koji regulira boravak digitalnih nomada.

Premijer je ispao velikodušan i cool, prvo zato što je primio običnog poduzetnika koji mu je pisao prije samo dva tjedna, a drugo zato što je bez rezerve podržao hipstersku zajednicu mladih avanturističkih slobodnjaka kojima za obilazak svijeta treba samo bežična internetska veza.

U danima kad mu na plećima stoji hrpa problema, od razbuktavanja epidemije, afere s Berošem, istrage protiv Josipe Rimac koja ide prema ministarstvima, do krpanja proračuna, ćaskanje o digitalnim nomadima mora da mu je došlo kao melem na ranu.

Izgleda da smo se osigurali da se priča ipak neće pretvoriti u alat za izbjegavanje plaćanja poreza na dohodak, što je često dilema kod digitalnih nomada.

Pokret digitalnih nomada na globalnoj razini izrastao je iz digitalne revolucije, rasta koncepta coworkinga i colivinga, a dodatan zamah mu je dala pandemija koronavirusa koja je razbuktala rad od kuće.

Ovisno o zakonima zemalja iz kojih dolaze, digitalni nomadi ili zadržavaju prebivalište jedne zemlje dok obilaze ostatak svijeta ili pak odjavljuju prebivalište, bez obveze prijave drugog, te su bez prebivališta.

Ideja je da se na pojedinim mjestima koja su im atraktivna iz niza razloga zadržavaju dulje od tri mjeseca u pola godine, gdje rade za tvrtke registrirane u nekoj drugoj zemlji, imaju vlastite tvrtke, slobodna zanimanja, nezaposleni su i spremni za sezonske poslove.

Zemlje koje ih primaju od njih i njihovog angažmana mogu imati puno koristi, od privlačenja investicija i razvoja novih projekata, svježih ideja, koncepta poslovanja, otvaranja stranom kapitalu, do promocije same zemlje.

Iako mnogi gradovi Europe ugošćavaju digitalne nomade, uključujući i hrvatske gradove, Estonija je prva zemlja koja je ovog ljeta krenula s izdavanjem viza za digitalne nomade, koje im dopuštaju boravak od godinu dana.

Radi se isključivo o državljanima izvan EU, zaposlenicima tvrtki koje dopuštaju rad na daljinu, s mjesečnim prihodom od najmanje 3504 eura bruto tijekom šest mjeseci prije prijave. Oni moraju dokazati da svoj posao mogu obavljati na daljinu, da imaju aktivan ugovor o radu s tvrtkom registriranom izvan Estonije, posluju preko vlastite tvrtke registrirane u inozemstvu ili rade kao freelanceri za klijente izvan Estonije. Hrvatska je u dobrom dijelu preuzela estonski model koji, iako je dosta strog i ograničavajuć, ne predviđa plaćanje poreza na dohodak, već očekuje benefit od drugih nabrojanih stavki, uključujući potrošnju, te popunjavanje smještajnih kapaciteta u turizmu izvan ljetnih mjeseci.

De Jong predviđa da bi digitalni nomadi, ako ih se privuče oko 50.000, Hrvatskoj mjesečno mogli osigurati oko 500 milijuna kuna mjesečno, ako troše u prosjeku oko 10.000 kuna na smještaj, hranu, prijevoz, izlaske, higijenske potrepštine.

No isplati li se, ljudima koji ne plaćaju porez na dohodak u Hrvatskoj, na korištenje dati sve javne resurse koji se financiraju iz poreza, od infrastrukture do sigurnosti i civilnog društva, i od njih tražiti samo da tu žive godinu dana? Je li dovoljno da nomadi plaćaju samo PDV na usluge, i jesu li diskriminirani građani koji za uživanje u javnom sustavu u tih godinu dana moraju plaćati porez na dohodak?

S obzirom na benefite, to ipak ne bi smio biti problem, procijenili su u Vladi, jer u Hrvatskoj digitalni nomadi mogu biti tek turisti koji su se nešto duže zadržali u zemlji.