Glavnina domaćih neprilika u sektoru graditeljstva dolazi iz sve očitijeg raskoraka ključnih faktora koji utječu na poslovanje – tržišta i digitalizacije. U zamahu je proces digitalizacije koji najmodernijim tehnologijama u strelovitom usponu standardizira i olakšava poslovanje.

Za razliku od toga, pod diktatom tržišta, kroz odnose ponude i potražnje zbog globalnih poremećaja, rastući rizici u poslovanju još uvijek čekaju na rješenja. To je najjača karta kojom na sektor utječe država, u prvom slučaju izravno i pozitivno kao kreator, a u drugom kao naručitelj radova i zasad negativno.

Građevinski sektor spada u posebno izložene globalnoj gospodarskoj krizi koja je izbila na valu postpandemijskih kretanja, a proširila se ratom u Ukrajini i na novu energetsku krizu, uz sve veće inflatorne pritiske.

Za otpornost sektora na rizike u poslovanju kao nužnost javlja se konkretan financijski odgovor: tko će platiti razliku u cijenama. Kao i u primjeru digitalizacije u koju su s razlogom uložene milijarde, i ovdje rješenja trebaju i mogu biti lokalnog karaktera sukladno dobrim politikama.

U nedostatku istih, kao investicijska kičma razvoja države ova je temeljna djelatnost trenutačno posve fokusirana na ono što može sama učiniti za vlastite strateške ciljeve.

I dalje nedostaje radnika
Za građevinske kompanije to znači set pitanja s istim nazivnikom: kako ostati likvidan, isplatiti plaće i završiti ugovorene projekte bez penala. Međutim, iz šireg kuta gledano logično je da su zainteresirani za balansiranje procesa tako da se uz sve prednosti ubrzane digitalizacije pronađu rješenja i za navedene rizike.

Evidentno je da digitalizacija, kroz strateške projekte, napreduje prema cilju koracima od sedam milja. Stoga i u poslovanju na gradilištima uskoro stvarnost postaje korištenje svih evidencija i dokumentacije u “oblaku” koji je kreirala država.

No isto tako iz aviona je vidljivo da se rizici u poslovanju enormno povećavaju i tresu sektor. Umjesto toliko priželjkivane konsolidacije tržišta, a uz eskalaciju u vidu najava nestašice pojedinih ključnih materijala poput čelika, odvija se pravi cjenovni rat kroz nastavak rasta vrijednosti burzovnih roba bitnih za gradnju.

U tim okolnostima dogovaraju se novi poslovi, ali pod uvjetom u hodu mogućeg usklađenja s tržišnim kretanjima, znači po formuli, te lako i jednostavno projektima privatnih investitora. Sve dodatno na “entu” potenciju usijanja podiže glavni problem poslovanja – nedovoljan broj radnika, što će kapacitete izvođača očito i u budućnosti ograničavati.

Naša idealna država bez papira, kao i gradilišta koja su prešla ili uskoro prelaze na digitalne procese, potvrda su modernizacije procesa kako se radi (što je prigodno za 21. stoljeće). Više ne analogno, već u “oblaku” transparentno, brzo i jednostavno.

Pritom ostaje neriješeno pitanje koliko, odnosno kako će se bez financijskog rješenja od strane države kao investitora, drugim riječima bez odgovora na tržišne poremećaje u projektima javnog sektora (to nije slučaj privatnih) i sufinanciranja troškova izgradnje izvođačima, obraniti fizička održivost aktivnosti na gradilištima i država doći do završetka svojih projekata.

Za neke, primjerice aglomeracije, možda je opcija rješenje po sistemu “koliko para toliko muzike”, ako ih je moguće izvesti u nešto manjem obuhvatu. No, sve što je prometna infrastruktura, most, željeznica ili cesta, faktički nije moguće okončati reduciranim radovima.

Pravni modeli kao rješenja ovoga nisu više prepreka, ali za plaćanje nepredviđenih stavki bitne postaju odluke investitora. Kako je riječ o poslovanju u javnom sektoru, pa i mogućem bijegu ili strahu od odgovornosti, čini se da se “vrući kesten” vraća u ruke same izvršne izvlasti.

U važnost procesa digitalizacije i tržišnih kretanja za poslovanje ne treba sumnjati. Kroz provedbu strateškog projekta digitalizacije državne informacijske infrastrukture dolazi povijesna transformacija kojom će biti zahvaćeno cijelo društvo pri čemu građenje i sustav prostornog planiranja imaju značajnu ulogu.

Zahvaljujući sveukupno golemim ulaganjima u digitalne platforme i uz know-how hrvatskih informatičara kreira se nova razvojna perspektiva. Svi koji trebaju dozvole za gradnju, kroz e-uslugu to već znaju.

Paralelno se razvija efikasna međuresorska razmjena informacija s kojima državna tijela u svojoj nadležnosti raspolažu. Digitalna pismenost postaje ključno znanje svih inženjera na gradilištima, isto tako i voditelja gradilišta, a očekuje se i ujednačavanje prakse.

Popunjene knjige narudžbi
Sve to nije slučaj u analognom procedurama. Svi koji posluju u sektoru i rade po zakonu o gradnji, kojeg u pogledu elektroničkog popisa radi digitalizacije čekaju uskoro izmjene, obligatorno prelaze na digitalno. Isti je modalitet predviđen i u sklopu novog elektroničkog građevinskog dnevnika, što se detektira kao lagani zadatak za projektante: od 2019., kad je ta mogućnost uvedena, oni mahom rade digitalno, kao što se sve vrste dozvola izdaju digitalno. Kako vrijede tri godine može se reći da danas nema nijedne dozvole koja ima analognu projektnu dokumentaciju.

Međutim, država koja je silan novac i znanje uložila da uz pomoć svog glavnog servera provede strateški projekt digitalizacije, nije to predvidjela za obnovu.

Zakon o obnovi ne poznaje digitalne procedure i projektanti rade u analognom sustavu koji su inače davno napustili. Tako ovdje ne postoji raskorak između digitalnog i tržišnog, ali postoji refleks jer su veliki izvođači prema različitim izvorima svoje knjige narudžbi popunili ugovorima za ovu i dio 2023.

Hoće li se moći dodatni kapaciteti za projekte obnove pronaći, ostaje za vidjeti. Čini se da pozitivan odgovor leži u strateškom upravljanju procesom obnove kroz razgovore države i građevinske industrije kako bi se kapaciteti po određenoj dinamici mogli planirati.