Ovaj mjesec obilježava se važna godišnjica. Relativno novi predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi izjavio je 26. srpnja 2012. da je “ECB spreman učiniti sve što je potrebno za očuvanje eura. I vjerujte mi, to će biti dovoljno.” Bio je to sjajan (i očito spontani) potez, čime je Draghi stekao zasluženu reputaciju spasitelja eura.

Sada je ECB, samo pet dana prije obljetnice ovog mjeseca, najavio još jedan potez koji bi mogao biti prekretnica.

Svojim novim Instrumentom za zaštitu transmisije (TPI) nastojat će smanjiti raspone između obveznica država članica u slučajevima kada su prinosi potaknuti pritiskom tržišta ili špekulacijama, a ne temeljnim problemima gospodarske održivosti. Draghi je slučajno istog dana podnio ostavku na mjesto talijanskog premijera.

Kupnja duga
U srpnju 2012. ECB nastojao je zaobići ključno pitanje: koje uvjete središnja banka treba nametnuti kada kupuje državni dug? Treba li neizabrana institucija s mandatom za održavanje stabilnosti cijena također odlučivati koje će nacionalne vlade i poduzeća dobiti financijska sredstva?

Ta su pitanja opterećivala kritičare koji brinu da ECB zamućuje razliku između donošenja fiskalne i monetarne politike. No, nametanje strogih uvjeta vladama također je rizično jer je to zapravo čin poniženja.

Vlada za koju se smatra da se pokorava nadnacionalnoj agenciji lako može izgubiti legitimitet. Riječ “poniznost (kowtow)” upućuje na razloge toga: taj izraz, koji su anglicizirali Kinezi, odnosi se na ritual duboke pokornosti koji ima snažne veze s kolonijalnom poviješću.

Imperijalne sile iz devetnaestog stoljeća redovito su nametale opterećujuće obveze svojim kolonijama i stvarale sveobuhvatne sustave za praćenje njihovog ispunjavanja. Klasični primjeri bili su kineska carinska uprava pod zapadnom upravom i procesi prikupljanja prihoda koje su Britanija i Francuska nametnule Osmanskom carstvu pod Dette Ottomane (Osmanska uprava za javni dug).

Danas je Italija i dalje usred duge dužničke krize u eurozoni, zbog kombinacije prevelikog zaduženja i gotovo potpunog izostanka rasta. Kada je kriza eura započela u Grčkoj 2010., mogla se brzo riješiti reprogramiranjem duga ili restrukturiranjem.

No, to nije učinjeno jer su donositelji politika željeli izbjeći širenje toga među mnogo većim gospodarstvima eurozone koja su također imala visoku razinu duga – prije svega u Italiji. Na summitu skupine G20 u Cannesu 2011. američki predsjednik Barack Obama uporno je zahtijevao da se Italija podvrgne službenom programu s Međunarodnim monetarnim fondom ili institucijama Europske unije kako bi se osiguralo da slijedi politike da teret duga bude održiv.

Međutim, novi talijanski, nadaleko cijenjeni tehnokratski premijer Mario Monti žestoko se odupro tom zahtjevu jer je želio pokazati da je Italija dovoljno zrela da se sama nosi sa složenim reformama.

Genijalnost Draghijevog rješenja iz 2012. leži u ECB-ovom neobično nazvanom programu Izravnih monetarnih transakcija (OMT), koji bi državama članicama mogao učinkovito nametnuti određene uvjete i bez njegove primjene. Kritičari su se šalili da nijedna riječ imena programa nema smisla: podrška je bila neizravna i fiskalna, a ne izravna i monetarna; i, na kraju, nikada nije došlo do transakcija.

Unatoč tome, program Izravnih monetarnih transakcija (OMT) iznio je mogućnost da se u slučaju izvanrednog stanja ponudi vrlo uvjetovana potpora. Uvjetovanost je stoga postojala kao implicitno, a ne formalno obilježje okvira eurozone.

Niske kamatne stope učvrstile su ovu suspenziju formalnih uvjetovanosti i postigle da ona izgleda briljantno uspješna. Zatim je došao COVID-19, koji je Italiju pogodio ranije i teže od bilo koje druge europske zemlje.

I, za razliku od prošlih kriza, ni talijanska vlada ni bilo kakvi prošli politički neuspjesi nisu se mogli okriviti. Covid-19 i promicanje europskog “zelenog oporavka” stvorili su priliku za nove politike izgrađene oko središnjeg proračuna EU-a i novih fiskalnih sredstava.

Primanje sredstava EU-a za oporavak postalo je glavni prioritet Italije, čime su stvoreni uvjeti za Draghijev uspon na mjesto tehnokratskog premijera izvanredne vlade nacionalnog jedinstva u veljači 2021. Sve vodeće talijanske političke stranke poduprle su Draghijevu vladu, očekujući kako će ona osigurati pristup prijeko potrebnim sredstvima.

Krhka koalicija
Međutim, takva široka koalicija morala je biti krhka, a neki članovi koalicije iskoristili su elemente uvjetovanosti kada su se ponovno pojavili. Činilo se kao udarac nacionalnom samopoštovanju da bi Italija trebala deregulirati svoje taksije i klubove na plaži (bagnos) kako bi se uskladila s politikom tržišnog natjecanja EU-a.

Instrument za zaštitu transmisije otežat će život svakoj novoj talijanskoj vladi jer to znači da se uvjetovanošću više ne može manipulirati. Sudeći prema kriterijima prihvatljivosti koje ECB navodi u svojem priopćenju za javnost od 21. srpnja, jednostavno ne postoje okolnosti u kojima se Instrument za zaštitu transmisije može primijeniti za upravljanje posljedicama negospodarskih kretanja poput raspada koalicijskog sporazuma.

Štoviše, to znači da će Talijani, kada izađu na izbore u rujnu kako bi izabrali novu vladu, imati uznemirujući izbor jer desničarska vlada sljednica vjerojatno neće imati manevarskog prostora.

Postoji razlog zašto desničarski političari poput Giorgije Meloni iz Talijanske braće i Mattea Salvinija, čelnika Lige, mahnito poništavaju neke od svojih prošlih kritika eura i EU-a. Svjesni su da bi otvoreni raskid s EU-om bio kataklizmičan za gospodarstvo.

Ako se doista nađu u sljedećoj vladi, osjetit će pritisak da prihvate sve uvjete koje EU postavi, istodobno tvrdeći svojim biračima da su im ruke vezane. Ali sada kada je Instrument za zaštitu transmisije uveden, ovaj argument neće više funkcionirati jer će oživjeti staru dinamiku u kojoj okrivljavanje vanjskih sila samo poziva na potragu za novim opcijama za ponovno preuzimanje kontrole.

Ruski predsjednik Vladimir Putin nesumnjivo bi uživao u svakom trenutku gledanja kako ti politički impulsi još jednom razdiru Europu.

Dugoročno gledano, Europi će biti potreban formalniji program koji djeluje kroz međuvladine, a ne monetarne institucije. To bi se moglo postići dodjeljivanjem veće uloge Europskom stabilizacijskom mehanizmu; ali srž reforme ne bi trebala samo više fiskalne integracije, već i preciznija i transparentnija pravila o tome kako bi se ona mogla postići.

U svakom slučaju, poanta bi bila zaobići ECB i okončati desetljetni eksperiment pretvaranja da ne postoji uvjetovanost u održavanju različitih članica eurozone na okupu. Očito je da bi za svaki takav program bio potreban izričit politički pristanak država članica. Ako se oslanja na više manipuliranja, malo će se razlikovati od onoga što je bilo prije.