Kako bismo trebali mjeriti ekonomski uspjeh? Godinama, ako ne i desetljećima, preplavljeni smo kritikama konvencionalnih pokazatelja, osobito bruto domaćeg proizvoda.

Ekolozi već dugo ističu da se kod BDP-a izostavlja iscrpljivanje prirodnih dobara, kao i negativni vanjski učinci poput globalnog zatopljenja. A njegov neuspjeh da registrira neplaćeni, ali nesumnjivo vrijedan rad od kuće još je jedan očiti propust. Ali bolje alternative uskoro bi mogle biti nadohvat ruke.

Godine 2009. komisija na čelu s Josephom Stiglitzom, Amartyom Senom i Jean- Paulom Fitoussijem potaknula je napore u smjeru pronalaženja alternativnih načina mjerenja gospodarskog napretka preporučivši “upravljačku ploču” pokazatelja.

Od tada ekonomisti i statističari, koji rade zajedno sa znanstvenicima na području prirodnih znanosti, uložili su znatne napore u razvoj rigoroznih metrika za prosperitet temeljenih na bogatstvu, posebno u vezi s prirodnim resursima.

Temeljna je ideja stvoriti sveobuhvatnu nacionalnu bilancu kako bi se pokazalo da je gospodarski napredak danas iluzoran kada dolazi nauštrb budućeg životnog standarda.

Važna prekretnica
U ožujku ove godine došlo je do važne prekretnice kada su Ujedinjeni narodi odobrili statistički standard koji se odnosi na usluge koje priroda pruža gospodarstvu. To je uslijedilo nakon što je britansko ministarstvo financija objavilo recenziju Partha Dasgupta sa Sveučilišta u Cambridgeu u kojoj se utvrđuje kako integrirati prirodu općenito, a posebno bioraznolikost u ekonomsku analizu. S obzirom na to da posljedice klimatskih promjena postaju i preočite, svaki smisleni koncept gospodarskog uspjeha u budućnosti zasigurno će uključivati održivost.

Sljedeći koraci u ovom statističkom pothvatu bit će uključivanje mjera društvenog kapitala, odražavajući sposobnost zajednica ili zemalja za kolektivno djelovanje te proširenje mjerenja na sektor kućanstava.

Pandemija bolesti COVID-19 istaknula je koliko je taj neplaćeni rad ključan za gospodarsko zdravlje zemlje. Na primjer, američki Zavod za statistiku rada namjerava razviti sveobuhvatniji koncept životnog standarda koji uključuje vrijednost takve aktivnosti.

Takve agregatne mjere mogu biti korisne za usmjeravanje važnih političkih odluka na način koji je u skladu s poznatim gospodarskim konceptima.

Takav pristup također pomaže u razgovoru s dužnosnicima ministarstva financija i poslovnim rukovoditeljima, čija će potpora dugoročnijoj perspektivi po pitanju prosperiteta biti ključna za promjene.

No mnogi zagovaraju razmišljanje o ekonomskom uspjehu i neuspjehu u smislu blagostanja, šireg i nejasnijeg koncepta. Ideja da bi se političke odluke trebale usredotočiti na ono što je u konačnici važno u životima ljudi intuitivno je privlačna. Brojne vlade, od Novog Zelanda do Škotske, nedavno su usvojile eksplicitne okvire politike blagostanja.

Međutim, kod tog pristupa postavljaju se još teža pitanja po pitanju mjerenja. Blagostanje ovisi o mnogim aspektima životnih okolnosti pojedinaca. Svakako postoji velik broj istraživanja u psihologiji i ekonomiji o tome kako mjeriti blagostanje i analizirati čimbenike koji na njega utječu.

Mjerenje često uključuje istraživanje zadovoljstva ljudi sa svojim životom ili razinu tjeskobe. Primjerice, Ured za nacionalnu statistiku Ujedinjenog Kraljevstva prati tjeskobu i depresiju tijekom pandemije.

Pokazatelji imaju ograničenja
No dok donositelji politika trebaju neke agregatne statistike odozgo prema dolje kako bi olakšali donošenje odluka, takvi pokazatelji imaju ograničenja. Primjerice, budući da su veze između blagostanja i čimbenika utvrđenih ekonometrijskom analizom, kao što je biti zaposlen ili biti dobrog mentalnog zdravlja, intuitivne, uzročno-posljedične veze nisu dobro shvaćene.

Depresivna osoba također može imati koristi od terapije – na što se zagovornici blagostanja često pozivaju, ali pristojno stanovanje može biti još učinkovitije. Javna politika temeljena na blagostanju stoga još uvijek nema teorijsku podlogu.

Nadalje, za neke kontekste donošenja politika bit će potrebna detaljnija razina pojedinosti. Kvalitativna istraživanja, a ne opsežna istraživanja s unaprijed definiranim pitanjima, upućuju na širi raspon razmatranja koja utječu na blagostanje.

Primjerice, nedavno provedena studija u Ujedinjenom Kraljevstvu, koju su koproducirali istraživači i ljudi koji proživljavaju siromaštvo, otkrila je da, iako su osnovne materijalne potrebe, uključujući zdravlje, važne za blagostanje, autonomija i osjećaj svrhe jednako su važni.

Agregatni pokazatelji odozgo prema dolje koje su osmislili društveni znanstvenici i statističari ne mogu izmjeriti takve rezultate.

Iako istraživanja koja se temelje na vremenu neće uvijek biti praktična, važno je imati na umu da je koncept blagostanja mnogo bogatiji od većine drugih ekonomskih pokazatelja.

Važno je napomenuti da su ovdje navedeni sveobuhvatni pristupi bogatstvu i blagostanju komplementarni: resursi mjereni prvim pružaju sredstva za postizanje potonjeg. Politički okvir Novog Zelanda doista čini tu vezu eksplicitnom.

Ono što je uzbudljivo u tim alternativnim pristupima procjeni i mjerenju ekonomskog uspjeha zajednice ili zemlje jest količina praktičnog napretka koji je već postignut u definiranju koncepata, stvaranju metrike i izgradnji stručnog konsenzusa o smjeru u kojem bi trebalo ići.

Odbacivanje BDP-a kao glavnog mjerila prosperiteta uvijek je bilo nemoguće u nedostatku širokog dogovora o tome koja bi mogla biti alternativa.

Trebat će još mnogo godina rada na statistikama za razvoj sofisticiranog i dobro ukomponiranog okvira kao što je BDP i s njim povezani gospodarski pokazatelji. No smjer promjene jasan je, a poticaj da se ona ostvari moćan.