Došao je i taj dan – stiglo je cjepivo. Ne samo u Hrvatsku nego u cijelu Europsku uniju. Međutim fanfara i oduševljenja nema – iako je ovo veliki preokret u ratu koji traje od ožujka nitko još ne može proglasiti pobjedu ili započeti veliko slavlje.

Iako smo svi odrasli na povijesnim slikama vojnika koji se nakon pobjede vraćaju iz rata, od Rimskoga carstva do danas, i razgaljenih građana koji ih obasipaju cvijećem, djevojaka koje im dijele poljupce, ovaj početak pobjede nad velikim nevidljivim neprijateljem nekako nije podržan euforijom ili slavljem već se čini da društvo ogrezlo u skepsi i cinizmu više ne može iskreno ništa slaviti – osim možda nove potrošačke elektronike.

Međutim, u velikim izjavama europskih političara i fotografijama prvih cijepljenih građana možda i ne bi trebalo tražiti veliku euforiju jer ruku na srce ovakav rat nikad prije nismo vodili.

Neprijatelj nije opipljiv, a oružje nije proizašlo iz nekog ratnog dekreta ili velikog entuzijazma – došlo je iz laboratorija farmaceutskih kuća, istih onih koje uspješno godinama, između ostalog, rješavaju gripu ili npr. erektilnu disfunkciju.

Gospodarska nejednakost

Naime, euforije niti ne može biti ako nema jedinstva, a ono je izostalo od samog početka borbe s koronom na području cijele Unije i to bi njezine čelnike trebalo brinuti puno više nego što se u ovom trenutku čini. Nije ništa bolje i u nekim drugim dijelovima svijeta, ali ovo naše područje, a pritom ne mislim na Balkan, Mediteran i sl. već upravo na Europsku uniju, ipak se prije svega pokazalo interesnom asocijacijom, bez neke više povezanosti.

“Ujedinjeni u različitosti”, sada je jasno, treba čitati kao ujedinjeni u gospodarskoj nejednakosti. Jer cijela priča svela se na novac. I ne bi u tome bilo ničeg lošeg da, primjerice, cijeli plan oporavka i velikog europskog proračuna gotovo da nije pao na ljudskim pravima, na Mađarskoj i Poljskoj.

To je žalosno jer parola “ujedinjeni u različitosti” trebala bi jamčiti ista prava za svaku razliku. Ali čini se kako nije baš tako. Uostalom i Brexit je proizašao iz slične priče koja nije svoj temelj vezala uz ksenofobiju ili različitost već upravo uz novac i možda nekima od nas i poznatu krilaticu – “zašto bi naše pare išle u Bruxelles.”

U tako ocrtanoj Europi, koja još liječi rane nanesene programom štednje južnim državama, bez puno uvažavanja raznolikosti u pristupu radu, odmoru, kulturi i sl. teško se može očekivati neku zajedničku euforiju unatoč činjenici da je 27. prosinac dan koji će ostati zapisan u udžbenicima jednako kao i kraj bilo kojeg velikog rata, a na područjima Europe svakako ih je bilo.

To je pomalo tužno, pogotovo ako se u cijelu priču uključe i razni teoretičari zavjere koji će nam tumačiti kako je sve ovo velika igra farmaceuta ili Billa Gatesa.

Zahvaljujući svom prostoru – društvenim mrežama koje ne poznaju granice – izgledno je da niti jedna buduća pobjeda ne može proći bez skepse jer ona je sada nešto što je lošom i nezgrapnom komunikacijom političkih elita utkano u zapadno društvo.

Nisu se baš iskazali niti znanstvenici i ostali stručnjaci. Ostavili su dojam borbe za svojih pet minuta slave više nego brige za opće zdravlje.

Opasnost od skepse

U svakom slučaju, kad se zbroji prethodnih deset mjeseci i pogleda što je jedan virus sve učinio, ali ne gospodarski već na razini opstojnosti i povezanosti Unije, ne možemo biti optimistični.

U 2021. godinu ne ulazimo snažnije povezani već razjedinjeni i skeptični. Novca će biti i oporavak počinje od proljeća – izgledno brže nego ikada prije, jednako kako je i cjepivo stiglo brže nego ikada ranije. Ali ostaje opasnost od skepse i osjećaja razjedinjenosti, a Uniji ostaje i velika prilika da počne stvarati pravu koheziju, kako gospodarsku tako i onu mentalnu i kulturnu.

Ta prilika se ne smije propustiti jer vremena koja slijede donose neke druge opasnosti – ne zdravstvene već veliko jačanje Istoka predvođenog Kinom i sada već izgledno slabljenje Amerike nagrizene Trumpom. Unija će u takvim vremenima trebati jedinstvo i koheziju. Nova godina prilika je za to jer čini se da je korona pobijeđena, ali razloga za slavlje nema.