Naslov odabran za komentar ekonomista s Harvarda Jasona Furmana 15. studenog u Wall Street Journalu bio je i prikladan i tužan. Bilo je prikladno jer je prenamijenilo slogan tadašnjeg predsjednika Geralda Forda “Bičujte inflaciju sada” iz 1974., i tužno jer Furmanov savjet dolazi ravno iz tog doba – i zato što su njegovi recepti mogli reprizirati ekonomske i političke katastrofe tih godina.

Furman, bivši predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika Baracka Obame, piše da je “u konačnici inflacija makroekonomski problem”, što znači da je to pitanje koje pogađa gospodarstvo u cjelini.

Istražujući uzroke problema, Furman piše o “brzom oporavku”, “tijesnim tržištima rada”, prekomjernim fiskalnim poticajima i prelaganom novcu. Američko gospodarstvo, prema njegovim pričama, ima preveliku potrošnju pritišćući svoje kapacitete za proizvodnju. Preveliki su.

Ali nisu. Prema najnovijem izvješću o BDP-u, stvarna veličina američkog gospodarstva – mjerena u dolarima prilagođenima inflaciji – još uvijek je manja nego što je bila u posljednjem tromjesečju 2019. Amerikanci sada troše i proizvode u realnim uvjetima manje nego mi tada.

Uz sve prazne priče o visokim stopama rasta, niskim kamatnim stopama i velikim deficitima, Amerika se nije niti vratila na početna vrata. To znači da nema šanse da je naša trenutačna stopa inflacije “makroekonomska”.

Furman i dalje inzistira kako je “posao Feda držati inflaciju pod kontrolom”. To također nije istina. Američke Federalne rezerve djeluju prema Zakonu o punoj zaposlenosti i uravnoteženom rastu iz 1978. godine, koji propisuje da su puna zaposlenost i razumno stabilne cijene ciljevi za američku vladu u cjelini.

Ne pomažu više kamatne stope

Sastavljači tog zakona – bio sam među njima – nisu nasjeli na dogmu da je inflacija “uvijek i svugdje monetarni fenomen”, kao što je tvrdio Milton Friedman. Umjesto toga, vjerovali smo, a zakon kaže da sve agencije moraju slijediti sve ekonomske ciljeve svim dostupnim alatima.

Sada kao i tada, nafta je najočitiji problem cijena. Tada je krivac bio OPEC; danas su druge snage povećale cijene benzina, loživog ulja i prirodnog plina za 50% ili više od prošlogodišnje najniže točke. Dio povećanja odražava oporavak od najnižih razina pandemije, a dio je rezultat ograničenja opskrbe zbog smanjenja proizvodnje energije iz škriljevca.

Špekulacije o robi također mogu biti čimbenik, kao što je to bilo neposredno prije globalne financijske krize 2008. Ako je tako, ova aktivnost može se ograničiti podizanjem zahtjeva za maržom – nad kojima Fed ima ovlasti.

Cijene energije mogu se stabilizirati prodajom iz Strateških naftnih rezervi, kao što bi administracija američkog predsjednika Joea Bidena mogla učiniti, u suradnji s Kinom. Proizvodnja će se uskoro oporaviti, kao što se već događa u Permskom bazenu.

Drugi zajednički faktor između inflacije prije 50 godina i sada je vojna potrošnja. Ekonomisti šezdesetih i sedamdesetih godina znali su da je Vijetnamski rat inflacijski; rat to uvijek jest.

Nekako je ta činjenica zaboravljena jer trošimo više od 700 milijardi dolara godišnje na oružje i obranu – stvaranje uskih grla, sagorijevanje goriva, rezanje civilne proizvodnje i preusmjeravanje novih tehnologija i talentiranih ljudi od stvari koje bismo mogli koristiti prema stvarima koje ne možemo koristiti. Sva ta aktivnost je inflatorna.

Ostala pitanja koja Furman postavlja su periferna. Još nema naznaka da su veće plaće izvor viših cijena robe široke potrošnje ili čak usluga. Kinezi nisu podigli svoje cijene ni blizu iznosa povećanja uzrokovanog carinama Donalda Trumpa (da jesu, izgubili bi tržišni udio).

Nasuprot tome, problem lanca opskrbe je stvaran, osobito u poluvodičima, gdje su daljnji učinci na proizvodnju automobila rezultirali višim cijenama rabljenih automobila; ali to će se pitanje riješiti. Luke su doista začepljene, a to povećava troškove; ali, opet, to nije makroekonomsko pitanje.

Štoviše, nijednom američkom cjenovnom problemu ne bi pomogle više kamatne stope. Stroži krediti smetali bi poslovnim ulaganjima koja su američkom gospodarstvu potrebna za proširenje kapaciteta i smanjenje troškova. Kamata je trošak i stoga će se prenijeti na potrošače.

Formula za katastrofu

S manjim kapacitetom i većim troškovima, inflacija bi se pogoršala sve dok se Fed ne bi toliko pooštrio da gospodarstvo pukne. To se dogodilo – i ono što je konačno ugušilo inflaciju – nakon što je Paul Volcker postao predsjednik Feda 1979. godine. Demokrati bi se trebali sjećati da je Volckerov šok doveo do 12 dugih godina republikanske vladavine, pod Ronaldom Reaganom i Georgeom H.W. Bushom.

Furman je u pravu da Bidenov sljedeći veliki politički paket – Zakon o unaprijeđenoj ponovnoj izgradnji – nije inflacijski. I budimo realni, Furman ne traži odmah više kamatne stope.

Želi da Fed objavi da će referentna stopa federalnih fondova uskoro porasti, ali ne ako se rast uspori ili inflacija povuče. Pa, rast je u posljednjem tromjesečju iznosio samo 2%, a godišnja stopa inflacije počet će padati čim povećanje cijena plina od prošlog proljeća premaši 12-mjesečno razdoblje.

Dakle, iako bi Furmanova formula mogla dovesti do katastrofe, najvjerojatniji scenarij, ako se usvoji, jest da se ništa ne bi učinilo. U tom slučaju, Bidenova administracija i Kongres imali bi novi makroekonomski problem, jer bi učinili premalo, ne previše.

Fokus bi trebao biti na stabilizaciji cijena energije, slamanju špekulanata, smanjenju proračuna Pentagona, odčepljivanju luka i osiguravanju da prijeko potrebna povećanja plaća uglavnom idu najslabije plaćenim radnicima.

Ono što svakako ne bi trebalo biti učinjeno je pretvoriti rješiv problem u veliku krizu njegovom predajom Fedu.

© Project Syndicate 2021.