MOL je pokrenuo novu arbitražu protiv Hrvatske. U Washingtonu. Traži nekoliko desetaka milijuna eura odštete zbog utjecaja vlade ne tržište plina. Malo je reći da je hrvatska javnost reagirala čuđenjem i bijesom. Rekao bih da su reakcije nepravedne i pretjerane. No, krenimo redom.

Odnose između Republike Hrvatske i mađarske energetske kompanije Mol mogli bismo nazvati arbitražnim odnosima. Ne bismo pogriješili, jer je ove subote ovaj vlasnik 49,1 posto naše energetske kompanije Ine pokrenuo arbitražni spor radi Vladine odluke koja je tržištu plina nametnuta 2022. i 2023. godine. Obvezala je tada Inu da plin proizveden na poljima na kojima ima proizvodnu koncesiju prodaje Hrvatskoj elektroprivredi (HEP) ispod tržišne cijene.

Naime, Inin plin prema uredbi, za koju se osobito zalagao tadašnji ministar gospodarstva Davor Filipović, a predstavnici plinskog biznisa se njoj nisu usprotivili na sastanku koji je prethodio, trebao se prodavati HEP-u, za građanstvo i industriju, po najnižoj cijeni od 41 euro po megavatsatu (MWh), dok je na međunarodnim referentnim burzama ta cijena iznosila i 227 eura po MWh. Produžetkom uredbe cijena je iznosila 47 eura po Mwh.

Arbitražni proces održat će se pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICID) u Washingtonu. Traži se iznos odštete o nekoliko desetaka milijuna eura. Vlada je potvrdila informacije i najavila da će je zastupati Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Vlada tvrdi da u odluci nema ničega spornog jer je osigurala opskrbu tržišta, kućanstava, industrije i ugroženih društava plinom te da je uredba bila privremenog karaktera. Iako je prije dogovora o uredbi na koju se sada Mol kao najveći dioničar Ine žali sudu održan sastanak Kriznog tima za plin, koji je oformljen kao odgovor na tržišnu situaciju nastalu zbog agresije na Ukrajinu.

Ona je, sljubljena s nekim zelenim politikama Europske unije od ranije, dovela do krize opskrbe europskog tržišta plinom, a time i cjenovne krize. Na tom sastanku bili su nazočni gotovo svi akteri plinskog biznisa u nas, a o odluci je vladao konsenzus.

Svaki glas košta
Međutim, na tom sastanku, a potvrđuju mi to neki od sudionika sastanka, kako iz biznisa, tako i iz politike, nije bilo govora o dugotrajnosti uredbe. Govorilo se samo o premošćivanju izvanredne situacije koja se na plinskom tržištu, dakle na referentnim burzama u Nizozemskoj i Austriji, ključnim za formiranje tržišne cijene plina u Hrvatskoj, počela relaksirati već nakon nekoliko mjeseci.

Tom je činjenicom izvanredno stanje, ako je uopće i postojalo u nas, prestalo postojati. No, opća kriza i nesigurnost u Europi, politički pogled upućen prema godini kada je trebalo ići na nekoliko izbornih ciklusa, kao i osobna fiksacija nekih bivših stanovnika Zagrebtowera bivšim prijateljima u biznisu, produžili su ovu uredbu nepametno dugo. Jer svaki glas košta.

Produženjem uredbe, ali i nedostatkom kompenzacije za oduzetu, odnosno robu sa dampiranom cijenom, što nije bio slučaj u nekim drugim energetskim sektorima poput struje, mogla je nastati šteta za Inu, ali i za tržište općenito. Što bi nas osobito trebalo zabrinuti u svjetlu stremljenja prema članstvu u klubu slobodnotržišnih zemalja, Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), ali to je druga tema.

Mol bi, kao kompanija izlistana na dvije burze, s nekim od vrlo ozbiljnih dioničara, kako institucionalnih, tako i privatnih, bio vrlo neodgovoran da na ovu situaciju kao najveći dioničar Ine, nije reagirao. Tim više što nije doživio niti epilog glede plaćanja odštete u dva arbitražna procesa iz prošlosti koje je Hrvatska izgubila. Neslužbene informacije, pak, kažu da je proces pokušao voditi i u smjeru dogovora, ali bivši stanovnici Zagrebtowera za to nisu imali sluha. Uostalom, kao niti njihovi nasljednici.

Utjecaj politike
Kako od dnevne politike i u ovome slučaju ne možemo pobjeći, svjedoči zanimljiva koincidencija da je Vlada za zastupanje u novom procesu protiv Mola zadužila DORH, na čijem se čelu sada nalazi Ivan Turudić.

Ne ulazeći u ocjenu kvalitete njegova kadroviranja na to mjesto, jer o tome nemam dovoljno saznanja, valja podsjetiti da je upravo Turudić kao sudac koji je donio presudu Ina – Mol, temeljem koje je Hrvatska pokrenula jednu od izgubljenih arbitraža, bio (in)direktni dionik te arbitraže. Naime, Mol je tada tvrdio, a sud mu je to dao za pravo, kako je obrazloženje presude, kao i nevjerodostojnost ključnog svjedoka, bilo politički obojeno te da se ne može govoriti o pravednom suđenju.

Kada sve ove činjenice pogledamo zajedno, a nipošto ne bismo trebali praviti pogrešku nekih od hrvatskih opinionmakera te događaje promatrati separatno, čuđenju i bijesu hrvatske javnosti nema mjesta. Mol se u ovom slučaju ponaša kao odgovoran dioničar prema svojim dioničarima te koristi tržišne argumente kako bi zaštitio svoje interese i nadoknadio možebitnu štetu nastalu utjecajem Vlade na tržište.

A to što je trajanje Vladine odluke proizvelo još neke štete na plinskom tržištu, zasigurno će biti predmet još nekih sporova, s posve istim akterima u državnoj administraciji. Čuđenju i bijesu opet neće biti mjesta. Dakako, ako još imamo želju biti dijelom slobodnotržišnoga svijeta.