Hrvatska industrija već dvije godine iščekuje novi Pravilnik o ambalaži, a više od godinu dana i Vladinu Uredbu o gospodarenju otpadnom ambalažom (nacrt teksta još nije pušten u javnu raspravu) – dva propisa kojima se kompletira sustav oporabe. S velikim zakašnjenjem ipak su odrađene sve faze koje prethode usvajanju Pravilnika, pa je i e-savjetovanje odavno završeno. Tako se još prije gotovo deset mjeseci očekivala objava Izvješća nadležnog Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja na pristigle komentare i primjedbe.

Nelogično i nepotrebno

Međutim, toliko se sve rastegnulo da se, evo, u međuvremenu stvari čak stubokom mijenjaju na razini cijele Europske unije. Naravno, riječ je o novoj EU Uredbi za reviziju zakonodavstva o ambalaži i ambalažnom otpadu, kojom se zamjenjuje postojeća Direktiva.

Dakle, umjesto Direktive koja je na snazi gotovo 30 godina, uz nekoliko izmjena, sad Europska komisija predlaže Uredbu. Jasno je i zašto: kao učinkovitiji alat, Uredba po hijerarhiji propisa ima veliku prednost zbog direktne primjene, u vidu tzv. ekspresnog usklađivanja nacionalnih zakonodavstava, iako stvari nisu tako jednostavne kad je riječ o primjeni. Već se notira kako to može biti i rizičan alat zbog zanemarivanja specifičnih nacionalnih situacija.

Cilj je da vrlo brzo krene novi obvezujući okvir za sve članice. Čemu onda naš Pravilnik koji navodno tek samo čeka na potpis nadležnog ministra. Nije baš jasno hoće li nakon što je i na TRIS-u EK završeno e-savjetovanje za hrvatski podzakonski propis, krenuti ipak po mnogima nelogična prilagodba barem za jedan dio hrvatskog gospodarstva kojeg će to skupo stajati. U slučaju da bude tako, cijeloj industriji pića i napitaka prijeti novi financijski tereta, da bi kad Uredba EU stupi na snagu ti isti gospodarstvenici bili ponovo izvrgnuti novim pravilima kroz novu Uredbu. Mogući su i novi problemi jer se Uredbom predviđaju i zajednički kriteriji za dizajn ambalaže, uz proširenu odgovornost proizvođača i zahtjeve za označavanje, što sve tek treba definirati, dok najavljeni hrvatski Pravilnik predviđa da se oznaka sustava povratne naknade ne smije stavljati na pića koja se izvoze ili iznose, i to zbog očuvanja sustava povratne naknade.

Što to znači? Pored zidanja novih troškova tvrtke u tom scenariju čekaju dodatni procesi u kojima će se dvostruko nabavljati naljepnice. Također, na dva kolosijeka trebat će organizirati proizvodnju. odvojeno skladištenje te distribuciju. Novi troškovi drugo su ime za novi udar na potrošače na koje će se preliti veći rashodi kroz veće cijene ovih proizvoda na tržištu.

Prema postojećim propisima dozvoljeno je višejezično označivanje u cijeloj Uniji, zbog čega razni proizvodi stranih proizvođača koji se nalaze primjerice na austrijskom ili slovenskom tržištu na višejezičnim naljepnicama mogu imati i deklaracije na hrvatskom jeziku.

EU sustav pojednostavljuje

Dakle, EU svojom Uredbom cijeli sustav pojednostavljuje i unificira, te na svoj novi način priprema Uredbu čak gubeći iz vida nacionalne specifičnosti vezano za nacionalnu fleksibilnost pri izboru sustava kojim se postižu ciljevi u prikupljanju i recikliraju, oko čega će se po svemu sudeći lomiti koplja (ima nezadovoljnih članica). Hrvatski bi proizvođači trebali dva puta u kratkom vremenu svoje procese usklađivati, i u prvom koraku financirati nepotrebne i nelogične troškove. To nikako nije dobar model za njihovu konkurentnost i poziciju koju brane na tom istom zajedničkom tržištu.

U prilog tezi kako je domaći Pravilnik, koji sada već jako kasni, regulatorni višak i bezrazložni trošak industriji, govore podaci FZOEU o količinama ambalaže s povratnom naknadom na hrvatskom tržištu u 2021. godine kada je prikupljeno 51.465 tona od 65.810 tona ukupno plasiranih količina ambalaže u sustavu povratne naknade ili 78,2%. Drugi je podatak onaj o 78,9% ambalažnih jedinica u sustavu povratne naknade u odnosu na ukupnu količinu plasiranih jedinica: prikupljeno je 735.477.968 komada od 931.323.487 komada koji su plasirani. Ovi podaci o povratu ambalažnih jedinica u sustavu povratne naknade u 2021. po mnogima su važan argument da je novi hrvatski režim koji se predlaže – nepotreban, jer ambalaža iz regije ne završava kod nas kako bi se nelegalnim transferima jednako nelegalno ‘zagrabilo’ u blagajnu Fonda kroz ostvarivanje prava na povratnu naknadu koja je ionako najniža u EU.

Već se može primijetiti da kod nekih postoji bojazan zato što je u sferi EK propisivanje regula glede zahtjeva za recikliranje i minimalnog postotka recikliranog sadržaja, zatim ciljeva ponovne upotrebe i kriterija označavanja, a sve to bez definiranih rokova. Isto tako po nekima sporno je i što se ne nude jamstva da će u određivanju novih standarda za buduće razdoblje sudjelovati glas bitnih dionika – i industrije i civilnog društva. No, generalno opći cilj je za pohvalu, i kao što je poznato članice EU morat će smanjiti proizvodnju ambalažnog otpada za 15% do 2040. u usporedbi s 2018., a tu su i visoko postavljeni ciljevi recikliranja za 2025. i 2030.