Konvencionalnoj su ekonomiji radna mjesta uvijek bila u mrtvom kutu. Problem seže do Adama Smitha, koji je potrošače, a ne radnike, postavio na prijestolje ekonomskog života.

Ustvrdio je da za blagostanje nije važno kako i što proizvodimo, već možemo li konzumirati željeni paket robe i usluga.

Potrebne strukturne promjene
Suvremena ekonomija otada je kodificirala ovaj pristup smatranjem individualnog blagostanja oblikom funkcije preferencije definirane našim paketom potrošnje. Maksimiziramo “korisnost” odabirom robe i usluga koje nam nude najviše zadovoljstva. Iako je svaki potrošač također nekakav radnik, poslovi ulaze u jednadžbu samo implicitno kroz prihod koji omogućuju, određujući koliko novca imamo na raspolaganju za potrošnju.

U širem smislu, radna su mjesta vezivno tkivo društvenog života. Kada pristojni poslovi srednje klase nestanu – uslijed automatizacije, trgovine ili strogih mjera štednje – to nema samo izravnih ekonomskih učinaka, već i dalekosežnih društvenih i političkih. Kriminal je u porastu, obitelji se raspadaju, ovisnost i stopa samoubojstava rastu, a raste i potpora autoritarizmu.

Kada ekonomisti i donositelji politike razmišljaju o socijalnoj pravdi, obično se usredotočuju na “distributivnu” raznolikost – tko što dobiva? No, kako tvrdi politički filozof Michael J. Sandel, možda je važnije mjerilo “kontributivna pravda”, koja se odnosi na mogućnosti dobivanja društvenog poštovanja koje dolazi s dobrim poslovima i “proizvodnjom onoga što drugi trebaju i cijene”.

Iako se ta pitanja obično razmatraju u kontekstu naprednih gospodarstava, jednako su važna za zemlje u razvoju. U bogatoj zemlji, dobar posao može se definirati kao posao koji omogućuje put do životnog standarda srednje klase i koji podržava temeljna radna prava kao što su sigurni radni uvjeti, kolektivno pregovaranje i propisi protiv proizvoljnog otkaza.

Zapravo, prelazak ljudi s loših poslova na bolja radna mjesta obuhvaća cijeli proces strukturnih promjena koji potiče gospodarski razvoj. Ključno je pokrenuti ovaj proces na brz i održiv način, a industrijalizacija je, povijesno gledano, bila njegov glavni pokretač.

Problem je u tome što proizvodne industrije više nisu sektori koji apsorbiraju radnike kao što su nekad bili. Neizbježna posljedica tih trendova je da će se najveći dio boljih radnih mjesta morati otvoriti u uslužnom sektoru. No, budući da je većina usluga u zemljama u razvoju vrlo neproduktivna i neformalna, ova je promjena za njih veliki izazov.

Što je još gore, većina vlada nije navikla razmišljati o uslužnim sektorima kao pokretačima rasta. Politike rasta – bilo da se odnose na istraživanje i razvoj, upravljanje, propise ili industrijske politike – obično su usmjerene na velike proizvodne tvrtke koje se natječu na svjetskim tržištima.

Dobar indijski primjer
Iako je to teško, vlade moraju naučiti kako istovremeno povećati produktivnost i zapošljavanje u radno-intenzivnim uslužnim sektorima. To znači usvajanje mjera s brojnim značajkama “moderne industrijske politike”, pri čemu država, u zamjenu za otvaranje radnih mjesta, teži bliskoj, opetovanoj suradnji s tvrtkama kako bi uklonila prepreke njihovom širenju.

Već postoje neki primjeri ovog modela širom svijeta. Razmotrite partnerstvo indijske države Haryane s uslugama prijevoza Ola i Uber. Osnovane su s ciljem povećanja zaposlenosti mladih, olakšavanjem tim tvrtkama da prepoznaju i zaposle vozače, ovo javno-privatno partnerstvo temelji se na jasnom načelu quid pro quo.

Haryana je ublažila propise koji su ometali rast usluga, podijelila baze podataka nezaposlenih mladih i održala ekskluzivne sajmove poslova za tvrtke, koje su se zauzvrat (neobavezno) obvezale zaposliti značajan broj mladih.

Dogovor je dinamičan. Omogućavanje prilagodbe uvjeta promjenjivim okolnostima pomaže u izgradnji uzajamnog povjerenja bez vezivanja poduzeća krutim uvjetima. U manje od godinu dana partnerstvo je otvorilo više od 44.000 novih radnih mjesta za mladež Harayane.

Naravno, usluge su mješavina različitih aktivnosti, s velikom heterogenošću što se tiče veličine i oblika tvrtki. Svaki realan program za proširenje produktivnog zapošljavanja u uslugama morat će biti selektivan, usredotočujući se na one tvrtke i podsektore za koje je vjerojatnije da će biti uspješni. Bit će potrebno eksperimentirati, a lokalne samouprave često će biti u boljem položaju od nacionalnih dužnosnika za provedbu pilot-programa.

U konačnici, gospodarski rast i jednakost iziskuju pristup razvoju usmjeren na radna mjesta. Iako je gospodarski rast moguć samo ako radnici krenu prema boljim, produktivnijim radnim mjestima, jednakost iziskuje poboljšanja izgleda za zapošljavanje radnika na dnu ljestvice raspodjele dohotka.

Sve veća srednja klasa zatim će potaknuti domaću potražnju i povećati otvaranje radnih mjesta u uslugama. Model temeljen na uslugama ne može rezultirati čudima rasta koja je industrijalizacija usmjerena na izvoz proizvela u prošlosti. Ali on još uvijek može dovesti do kvalitetnijeg rasta, s mnogo većom socijalnom uključenošću i širom srednjom klasom. 

© Project Syndicate 2023.