Gledano iz Europe, Azije ili čak Sjeverne Amerike, Manaus, glavni grad brazilske države Amazonas, zaista je jako udaljen. No ipak inačica koronavirusa 501Y.V3 koja je ondje nedavno otkrivena već je prepoznata kao globalna prijetnja zbog pojave u gradu gdje je dvije trećine stanovnika već zaraženo u proljeće 2020. što nagoviješta da stečeni imunitet ne štiti od njega.

Znanstvenici nagađaju može li 501Y.V3 također imati negativan utjecaj na neka od postojećih cjepiva. Iako se cjepiva na bazi RNA mogu brzo modificirati, rizik od neučinkovitosti upravo u trenutku u kojem se izvodi masovno cijepljenje izuzetno je zastrašujući.

Virusi, naravno, stalno mutiraju. Iako su mnoge mutacije bezazlene, redovno se pojavljuju i one opasne. Što je veća populacija zaražena u bilo kojem trenutku, to je veća vjerojatnost da će se pojaviti opasna inačica ili možda novi soj. Svaka osoba potencijalni je laboratorij za ove mutacije. Izvjesno je, dakle, da će se dogoditi više mutacija.

Opasno zatvaranje granica

Uslijed ove prijetnje, međunarodna zajednica suočena je s očitim izborom: ili osmisliti i provesti sveobuhvatnu globalnu strategiju ili zatvoriti granice i dopustiti zemljama da se pojedinačno bore s virusom. Nema učinkovitog kompromisa. Prevladavajuća kombinacija nacionalizma cjepiva i poluotvorenih granica gubitnička je strategija. U otvorenom svijetu u kojem bi bogate zemlje pokušale zaštititi svoje stanovništvo, dok one siromašnije to ne bi mogle, kontaminacija bi opetovano prelazila granice i poražavala najsofisticiraniju zdravstvenu politiku. Južnoafrička inačica i ona iz Manausa već su pronađene u Njemačkoj.

Na papiru, izbor između globalnog djelovanja i zatvaranja granica i suviše je očit. Ukupna populacija zemalja koje je Svjetska banka kategorizirala kao one s niskim i nižim srednjim dohotkom iznosi oko četiri milijarde. Pod pretpostavkom da cijena jedne doze iznosi 10 dolara, procjepljivanje 75% te populacije stajalo bi 30 milijardi dolara, što je tek dvjestotinka fiskalnog gubitka izazvanog krizom već nastalog u naprednim gospodarstvima. Čak i iz isključivo ekonomskog stajališta pa makar i deset puta skuplje, ulaganje bogatih zemalja u suzbijanje pandemije u siromašnim zemljama bilo bi izuzetno isplativo. Alternativa potpunog zatvaranja granica radi suzbijanja kontaminacije odaslala bi strašan signal i masovno uništila prosperitet.

Svjesne izazova, bogate zemlje zapravo podržavaju ovakav program, premda u znatno manjem opsegu. Inicijativa COVAX koju su u travnju 2020. pokrenule Svjetska zdravstvena organizacija, Europska komisija i Francuska, trebala bi pomoći državama sudionicama u zajedničkom pregovaranju o nabavi s proizvođačima cjepiva i u doniranju siromašnim zemljama dovoljne količine besplatnih doza za procjepljivanje 20% njihove populacije. Bilo bi to dovoljno dobro za zaštitu starije populacije i zdravstvenih radnika te bi predstavljalo značajnu odskočnu dasku prema daljnjem djelovanju.

Do kraja 2020. inicijativa COVAX prikupila je 2,4 milijarde dolara i unaprijed naručila dovoljno doza za procjepljivanje milijarde ljudi 2021., ali još uvijek nastoji prikupiti dodatnih 5 milijardi. Tijekom mandata predsjednika Donalda Trumpa, Sjedinjene Američke Države odbile su joj pružiti potporu. Povrh toga, proizvođači cjepiva daju prednost profitabilnijim tržištima bogatih zemalja, gdje su vlade spremne platiti premiju kako bi ubrzale opskrbu dozama. No vlastiti interes, a ne samo osjećaj dužnosti, nalaže da bogate zemlje trebaju učiniti više. Zašto onda to ne čine?

Test globalnog vodstva

Prije svega uslijed kratkovidnosti. Ni u vlastitim zemljama vlade ne čine dovoljno. U Europi ulaganje u istraživanje i razvoj cjepiva nije premašilo 18 milijardi dolara koje su Sjedinjene Američke Države posvetile operaciji Warp Speed. Neobično je da 473 milijarde dolara Europske unije u resursima za dodjelu bespovratnih sredstava kojima upravlja Fond za oporavak i otpornost Unije ne uključuje zajedničko financiranje istraživanja cjepiva.

Drugi razlog je tradicionalna napast švercanja na tuđem trudu. Vlade bogatih zemalja imaju snažne poticaje da zaštite svoje građane, ali podrška siromašnim državama podložna je švercanju na tuđem trudu jer je interes svakog igrača pustiti druge da plaćaju za opće dobro. Primjerice, Trump je najavio povlačenje SAD-a iz Svjetske zdravstvene organizacije u trenutku u kojem je hitno potrebno zajedničko djelovanje. Ako se tome doda Kina i njeno izbjegavanje globalnih odgovornosti, međunarodno vodstvo dramatično izostaje od prošlog proljeća.

Treći razlog je neuredno upravljanje. Područje globalnog zdravstva složeno je, raštrkano i tu je karakteristično institucionalno preklapanje. Budući da se Svjetska zdravstvena organizacija uvelike smatra neučinkovitom i ispolitiziranom institucijom, sa strane su se razvile inicijative, s privatnim donatorima kao što su Zaklada Billa i Melinde Gates, vlade i javne agencije koje surađuju ad hoc kako bi razvile niz inicijativa. Teško je i zamisliti kartu financiranja koja iz toga proizlazi. To je bilo u redu dokle god je rješavanje novih izazova iziskivalo ograničenu mobilizaciju i resurse, ali pandemija nalaže djelovanje potpuno drukčijih razmjera. Srećom, administracija američkog predsjednika Joea Bidena već je najavila svoju namjeru pridruživanja inicijativi COVAX.

Donedavno se pretpostavljalo da će ponovna uspostava međunarodne trgovine i obnovljen angažman u borbi protiv klimatskih promjena biti među njegovim prvim vanjskim prioritetima. Događaji bi mogli pretvoriti koordinaciju napora koji se ulažu tijekom pandemije u lakmus test Bidenovog globalnog vodstva.

*Autor teksta je viši suradnik u analitičkom centru Bruegel u Bruxellesu, gostujući viši znanstveni suradnik na Institutu Peterson za međunarodnu ekonomiju te pročelnik katedre Tommaso Padoa-Schioppa na Europskom sveučilišnom institutu