Ono što je izvanredno u vezi s porastom nacionalističkih osjećaja u razvijenim zemljama tijekom posljednjih godina jest da se on događa u vrijeme kada su mnogi današnji najvažniji izazovi, uključujući klimatske promjene i pandemiju bolesti Covid-19, u osnovi globalni problemi koji iziskuju globalna rješenja.

A bijes koji se širi među građanima zemalja u kojima nedostaje cjepiva – zapravo, dvije trećine čovječanstva živi izvan naprednih gospodarstava i Kine – mogao bi se i prebrzo vratiti i proganjati bogate.

Treba pozdraviti ambiciozne planove američkog predsjednika Joea Bidena za rješavanje problema nejednakosti u Americi, ako administracija uspije pokriti dugoročne troškove većim porezima ili snažnijim rastom, a to su doduše, dva velika ako. Isto vrijedi i za manji, ali ipak značajan program EU sljedeće generacije za pomoć članicama Europske unije poput Italije ili Španjolske na koje je pandemija nesrazmjerno utjecala.

Na svijetu je 16% ljudi koji žive u naprednim gospodarstvima imalo tešku pandemiju, ali sada se vesele oporavku. Kina, na koju otpada još 18% svjetske populacije, bila je prvo veliko gospodarstvo koje se oporavilo, uglavnom zahvaljujući svojoj boljoj pripremljenosti za epidemiju i većem državnom kapacitetu za suzbijanje koronavirusa.

Ali što je sa svima ostalima? Kao što Međunarodni monetarni fond ističe u travanjskom izdanju svoje publikacije World Economic Outlook, postoji opasna divergencija globalnog gospodarstva.

Strašan val bolesti Covid-19 u Indiji vjerojatno je najava onoga što će tek doći u velik dio svijeta u razvoju, gdje se proširilo siromaštvo. Većina zemalja vjerojatno se neće vratiti na razinu proizvodnje prije pandemije barem do kraja 2022.

Do sada je 21. stoljeće za zemlje u razvoju bilo priča o sustizanju, mnogo više nego što se činilo vjerojatnim u 1980-ima i 1990-ima.

No kriza uzrokovana bolešću Covid-19 pogodila je siromašnije zemlje baš u trenutku kad bogate zemlje postaju svjesne činjenice da obuzdavanje pandemije i prijeteće klimatske katastrofe uvelike ovisi o naporima gospodarstava u razvoju.

Povišena razina vanjskog duga

Što je još gore, veći dio zemalja u razvoju, uključujući gospodarstva u nastajanju, ušao je u pandemiju s ozbiljno povišenom razinom vanjskog duga. Prekonoćne stope monetarne politike mogu biti ravne nuli ili negativne u naprednim gospodarstvima, ali u gospodarstvima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju u prosjeku prelaze 4%, dok je dugoročno zaduživanje, koje je potrebno za razvoj, puno skuplje.

Brojne zemlje, uključujući Argentinu, Zambiju i Libanon, već su bankrotirale. Još bi mnoge mogle ići tim putem kada neujednačeni oporavak dovede do povećanja globalnih kamatnih stopa.

Kako onda siromašnije zemlje mogu platiti cjepiva protiv bolesti Covid-19 i pakete pomoći, a kamoli prelazak na zeleno gospodarstvo? Svjetska banka i MMF pod velikim su pritiskom da pronađu rješenja i postižu dobre rezultate barem u objašnjavanju problema.

Ali tim organizacijama nedostaje financijska struktura potrebna za hvatanje u koštac s izazovima ovih razmjera. U bliskoj budućnosti, nova dodjela posebnih prava vučenja (MMF-ove pričuvne imovine) može biti od pomoći, ali taj instrument previše je sirov i loše osmišljen za rutinsku upotrebu.

Institucije iz Bretton Woodsa, osmišljene krajem Drugog svjetskog rata, bile su zamišljene da djeluju uglavnom kao zajmodavci. No kao što su bogate zemlje omogućile svojim građanima neposredan prijenos tražbina za vrijeme pandemije, isto treba učiniti i za gospodarstva u razvoju.

Veći dugovi samo će pogoršati vjerojatna neispunjavanja obveza nakon pandemije, posebno s obzirom na poteškoće povezane s određivanjem redosljeda otplate tj. starosti duga među različitim javnim i privatnim zajmodavcima.

Jeremy Bulow sa Sveučilišta Stanford i ja već dugo tvrdimo da je izravna dodjela bespovratnih sredstava čišća, a time i poželjnija, od instrumenata za kreditiranje.

Bez zapreka trgovini

Pa što onda treba učiniti? Za početak, bogate zemlje moraju skinuti s dnevnog reda raspravu o cijeni cjepiva za gospodarstva u razvoju, dijelom putem financiranja u potpunosti multilateralnog globalnog pristupa cjepivu protiv bolesti Covid-19 (COVAX).

Trošak, u milijardama dolara, neznatan je u usporedbi s bilijunima koje bogatije zemlje troše na ublažavanje utjecaja pandemije na vlastita gospodarstva.

Napredna gospodarstva ne bi trebala plaćati samo cjepiva, već i pružiti opsežne subvencije i tehničku pomoć u njihovoj isporuci. Iz niza razloga, a pogotovo zbog toga što će doći do neke druge pandemije, ovo je učinkovitije rješenje od oduzimanja intelektualnog vlasništva od proizvođača cjepiva.

Istovremeno, napredna gospodarstva koja su spremna potrošiti bilijune dolara na razvoj domaće zelene energije trebala bi moći pronaći nekoliko stotina milijardi godišnje kako bi podržala takav prelazak na tržištima u nastajanju. Ta pomoć mogla bi se financirati porezom na ugljik, a idealno bi bilo da u tome posreduje Svjetska banka za ugljik, nova globalna institucija usmjerena na pomoć zemljama u razvoju u dekarbonizaciji.

Također je važno da napredna gospodarstva ostanu otvorena za globalnu trgovinu, što je glavni čimbenik za smanjenje nejednakosti među zemljama.

Države bi se trebale boriti protiv nejednakosti kod kuće, širenjem prijenosa i mreža socijalne sigurnosti, a ne postavljanjem zapreka trgovini koje ugrožavaju milijarde ljudi u Africi i Aziji. Ti ljudi također bi imali koristi od značajnog proširenja podružnice Svjetske banke, Međunarodnog udruženja za razvoj.

Rješavanje nejednakosti unutar države može u ovom trenutku biti politički imperativ. Ali suočavanje sa znatno većim razlikama među zemljama pravi je ključ za održavanje geopolitičke stabilnosti u 21. stoljeću.

© Project Syndicate 2021.