U listopadu 2021. dva traktora s velikim lancem koji se protezao između njih očistila su više od 2000 hektara šume u brazilskom Cerradu, jednom od biološki najraznolikijih područja na svijetu. Tragično, takve scene postale su i previše poznate na tom području.

Samo lani uništen je 8531 četvorni kilometar šuma, travnjaka i druge autohtone vegetacije u Cerradu – što je najveća stopa od 2015. A posljednjih desetljeća 40-55% bioma u Cerradu pretvoreno je u poljoprivredna zemljišta, pašnjake i plantaže drveća, pri čemu velik dio krčenja šuma otvara prostor za velike industrijske monokulture soje i stočarsku proizvodnju. Agrobiznisi uzeli su imovinu tisućama zajednica otimanjem zemlje i uništili okolni okoliš.

Cerrado je tragičan i alarmantan primjer koliko se brzo gubi svjetska biološka raznolikost. Procjenjuje se da je to područje dom za 12.000 biljnih vrsta – od kojih 35% ne raste nigdje drugdje na svijetu – kao i oko 25 milijuna ljudi, uključujući autohtone narode, male poljoprivrednike i druge zajednice gdje tradicionalna egzistencija ovisi o biološkoj raznolikosti. Svima je hitno potrebna zaštita.

Pogrešne pretpostavke
Posljednjih nekoliko godina vlade pregovaraju o novom Globalnom okviru za biološku raznolikost pod pokroviteljstvom Konvencije Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti. Međutim, na posljednjem krugu razgovora u lipnju postignut je vrlo mali napredak, i iako postoji globalni konsenzus o hitnoj potrebi djelovanja, trenutačna rasprava temelji se na dvije opasno pogrešne pretpostavke.

Prva pretpostavka jest da ljudska društva i ekosustavi postoje odvojeno jedni od drugih, što znači da je najbolji način očuvanja biološke raznolikosti stvaranje zaštićenih područja koja isključuju svu ljudsku aktivnost. Stoga je danas najveći dio fokusa na kampanji “30×30” za uspostavu formalne zaštite za 30% svih kopnenih i morskih područja do 2030. godine.

No, ovaj pristup već je isproban i pokazalo se da dovodi do sustavnog kršenja prava lokalnih zajednica. Primjenjujući takve strategije vlade riskiraju staviti po strani upravo ljude koji žive najbliže ekosustavima koje pokušavamo zaštititi i koji igraju ključnu ulogu u održivom upravljanju tim resursima.

Druga manjkava pretpostavka je da se zaštita biološke raznolikosti mora pretvoriti u biznis. Umjesto da osiguraju da su industrijske i financijske aktivnosti regulirane kako bi se izbjeglo nanošenje štete ljudima i planetu, trenutačni prijedlozi usmjereni su na pokušaj preobrazbe krize biološke raznolikosti u još jednu priliku za povećanje korporativne dobiti.

U “zelenim” poslovnim i financijskim krugovima trenutačna poštapalica su “prirodna rješenja”, izraz koji se koristi za opisivanje intervencija u rasponu od pošumljavanja do tržišta ugljika. Taj koncept lijepo zvuči, a podržala ga je Skupština UN-a za okoliš. Ali to je opasno loše definirano.

Oni koji koriste taj izraz rijetko misle na ljudska prava i umjesto toga imaju tendenciju usredotočiti se na programe prijeboja, kao što su tržišta ugljika, koji zaštitu biološke raznolikosti na jednom mjestu povezuju s njenim stalnim uništenjem drugdje. Umjesto pravog rješenja, “prirodna rješenja” postaju dio problema, služe kao dozvola za poslovanje kao i obično ili čak potiču više otimanja zemljišta u područjima kojima tradicionalno upravljaju autohtoni narodi i lokalne zajednice.

Stvaranje cjelovite dobrobiti
Vlade moraju gledati dalje od “30×30” i “prirodnih rješenja” kako bi ljudska prava stavila u središte Globalnog okvira za biološku raznolikost. Time se potvrđuje da su ljudska društva i prirodni ekosustavi neraskidivo povezani te da zaštita biološke raznolikosti zahtijeva prelazak na održivije socijalne i gospodarske modele. Cilj bi trebao biti postizanje dobrobiti ljudi i ekosustava, a ne vrijednosti za dioničare.

Objektiv za ljudska prava izoštrava fokus na one ljude i zajednice koji su najviše pogođeni današnjim destruktivnim praksama. To pokazuje da se moramo pozabaviti pokretačima gubitka biološke raznolikosti – ekstraktivnim i industrijskim aktivnostima – umjesto da zaštitu svjetskih ekosustava povjerimo korporacijama i financijskim tržištima.

Vlade su dužne pozvati te subjekte na odgovornost za štetu koju nanose okolišu i ljudskim zajednicama te zaštititi prava autohtonih naroda, malih poljoprivrednika i ostalih.

Naši prehrambeni sustavi pravi su primjer zašto nam je potreban drukčiji pristup. Usjevi i životinjske pasmine koje hrane čovječanstvo zajedno su evoluirali s ljudskim poljoprivrednim zajednicama tijekom tisućljeća.

No, širenjem industrijskih poljoprivrednih modela od dvadesetog stoljeća, radikalno smo se odvojili od ove tradicije, uništivši 75% biološke raznolikosti u našoj hrani i poljoprivredi. Većina prehrambenih sustava danas temelji se na krčenju šuma, degradaciji zemljišta, upotrebi pesticida, onečišćenju, visokoj potrošnji energije, genetskoj homogenosti i socioekonomskoj nejednakosti.

Ne možemo riješiti krizu biološke raznolikosti bez preobrazbe tih disfunkcionalnih prehrambenih sustava. Umjesto njih možemo prihvatiti agroekologiju, koja se pokazala snažnim i učinkovitim pristupom proizvodnji, distribuciji i potrošnji hrane.

Agroekologija potiče biološku raznolikost poticanjem sinergija unutar ekosustava kako bi se povećala otpornost i produktivnost. Umjesto degradacije zemljišta, agroekologija revitalizira tla i doprinosi njihovoj obnovi i očuvanju.

Za ovaj pristup – orijentiran na stvaranje cjelovite dobrobiti – oduvijek su se zauzimali autohtoni narodi, seljaci i drugi mali proizvođači hrane. Tradicionalno, kolektivno znanje o održivoj poljoprivredi (većinu toga imaju žene), zajedno s lokalno prilagođenim i samodostatnim inovacijama, ključno je za sustave upravljanja tim skupinama

Zaštita tog znanja i podupiranje agroekologije ključno je za prelazak na održiviji, zdraviji i pravedniji način proizvodnje, distribucije i konzumiranja hrane.

Koautorica članka je Georgina Catacora-Vargas, predsjednica Latinoameričkog znanstvenog društva za agroekologiju

© Project Syndicate, 2022.