Rad trgovina nedjeljom je već 20-ak godina u Hrvatskoj vruće ideološko pitanje koje se svako malo, uglavnom u predizbornom razdoblju, potencira, a o njemu se dvaput, 2004. i 2008. očitovao i Ustavni sud.

Ovih dana je to ponovno aktualizirano, najprije bizarnom odlukom Kriznog stožera Civilne zaštite od prije nekoliko tjedana da iz epidemioloških razloga zabrani rad trgovina nedjeljom, a onda i njihovom ovotjednom najavom da trgovine ipak mogu raditi i nedjeljom, te najavom tehničkog premijera Andreja Plenkovića da će baš nedjelja biti jedna od prvih tema kojima će se baviti njegova Vlada najesen ako pobijedi na srpanjskim izborima.

Konzervativne struje u hrvatskom društvu se konstantno bore za uvođenje zabrane rada trgovina nedjeljom, a glavni razlog im je fokus na obitelj i želja da nedjelja bude dan kad će ona biti na okupu. No, drugi upozoravaju da je rad nedjeljom prije svega ekonomsko pitanje jer se nedjeljom, kažu sami trgovci, ostvari i 20% ukupnog tjednog prometa trgovina te da će, ako neće raditi nedjeljom, mnogi sadašnji zaposlenici imati i previše vremena jer će biti otpuštanja.

Strani lanci redom protiv

S druge strane, Ustavni sud je dvaput presudio da je zabrana rada nedjeljom protuustavna jer ih stavlja u neravnopravni položaj s drugim subjektima na tržištu – u ovih nekoliko tjedana koliko je zabrana bila na snazi dobar dio prometa trgovina preuzele su benzinske crpke nabildavši svoj asortiman gotovo do razine kvartovskog dućana.

Na strani zabrane rada nedjeljom su i sindikati koji smatraju da bi zaposlenici u trgovini, najčešće žene, trebali imati slobodan dan u nedjelju, što zbog vremena s obitelji, a što zbog činjenice da im se taj “neradni” dan ne plaća dodatno.

Krajem prošle godine su se ideologiji pridružili i neki praktični razlozi u zahtjevima za zabranu rada nedjeljom jer je došlo do nestašice radne snage u mnogim radnointenzivnim sektorima.

Trgovina je jedan od njih i trgovci su se ozbiljno počeli žaliti na nedostatak radne snage pa su prvi put otvorene i kvote za uvoz inozemnih radnika za trgovinu. Najdalje u tom smjeru je otišao križevački KTC koji je samostalno odlučio da od početka ove godine njegove trgovine više neće raditi nedjeljom.

Neki drugi, prije svega Pevex, su im dali potporu, ali su pojasnili da bi ih unilateralno zatvaranje trgovina, dok svi ostali rade, dovelo u ozbiljne poslovne poteškoće. Primjetno je da su zabrani rada nedjeljom skloni u domaćim trgovačkim lancima, a manje u onima inozemnih vlasnika. Razlog je jednostavan – strani lanci su na hrvatsko tržište došli kroz svoje složene korporativne studije profitabilnosti, rađene temeljem tada važeće regulative u Hrvatskoj.

Ako bi se donio zakon koji bi zabranio rad nedjeljom, izvjesno i praznicima, tada bismo govorili o nekih 67 neradnih dana godišnje ili konkretno, da bi trgovine umjesto sadašnjih 12 mjeseci bile otvorene samo 10.

Ako ostavimo po strani ideološke razloge, koji su itekako upitni jer što sa zaposlenima u drugim “dežurnim” sektorima poput turizma, zdravstva, sigurnosti, servisnih i korisničkih službi, medija, vojske, prijevoznika, pomoraca, vjerskih službenika itd. koji također nemaju slobodnu nedjelju ni državne praznike, ostaje nam surova ekonomska stvarnost.

Neupitno je da nije egzistencijalna potreba građana da idu u kupnju nedjeljom ili da slobodno vrijeme tih “neradnih dana” provode u trgovačkim centrima. Izvjesno je da će dio tih nedjeljnih kupnji biti obavljen subotom i ponedjeljkom, no isto je sigurno da će ukupan efekt prodaje pasti, možda ne za 20%, ali za polovicu te vrijednosti vrlo vjerojatno.

Iako danas trgovci, barem oni koji podržavaju zabranu rada, kažu da neće otpuštati radnike nego će im radno vrijeme preraspodijeliti na ostale dane, pitanje je što će biti. Ako se ukidanjem nedjelje smanji tjedni fond radnih sati za 16%, a promet za 10-20%, teško da će vam ikoji ekonomist, ali i poduzetnik, reći da za nove okolnosti treba isti broj radnika.

Prijetnja šopinga u inozemstvu

Situaciju bi dodatno mogla otići u minus ako bi Hrvatima postala praksa da nedjeljom, ili hrvatskim praznicima, odu u šoping u susjedne zemlje u kojima su trgovine otvorene, ili bi to tek mogle postati zbog prilike za zaradu nastale hrvatskom zabranom?

Gotovo da nema grada u Hrvatskoj koji je udaljen više od pola sata od nekog mjesta u Sloveniji, Mađarskoj, BiH ili Srbiji i što bi sprečavalo ljude da odu na izlet i tjedni šoping u inozemstvo? Što ako to postane masovna pojava i pad prodaje ne bude više 10 nego 30 ili i više posto? Hoće li i onda dušobrižnici opravdavati masovna otpuštanja u trgovini višom silom ili antihrvatskom zavjerom?

Koronakriza je dobrano prodrmala i hrvatsko društvo, pa i trgovinu, te je pitanje koliko će trebati gospodarstvu za oporavak i gotovo je sigurno da će domaća potrošnja u narednim mjesecima pasti jer su, ili tek hoće, mnoge tvrtke biti u ozbiljnim problemima te će morati smanjivati plaće, ali i broj radnika.

Pad kupovne moći, promijenjene navike potrošača (međunarodne web trgovine) i neizvjesna budućnost prihoda građana zasigurno nisu magnet za šoping. Hrvatska je uz to i turistička zemlja te bi bilo pomalo alanfordovski zvati turiste i onda im zatvoriti mjesta na kojima mogu trošiti novac.

Da posao prodavačice nije najpoželjnije i najplaćenije radno mjesto, to nitko ne spori, no teško da tim radnicima neka zabrana može pomoći, čak naprotiv.

Rješenje bi bilo u konsenzusu svih uključenih, prije svega trgovaca i zaposlenika, lišen svake ideologije, gdje bi država bila samo medijator koji bi našao neki model da trgovačke tvrtke ne budu na gubitku, a da oni koji rade tih dana rade isključivo dobrovoljno i da za to budu dodatno plaćeni.