Kao dio svog golemog infrastrukturnog plana, administracija predsjednika Joea Bidena nastoji povećati američku stopu poreza na dobit sa 21% na 28%, sa 21% “minimalnog” poreza na dobit koju američke korporacije ostvaruju u inozemstvu.

Prema riječima ministrice financija, Janet Yellen, cilj je zaustaviti međunarodnu “utrku do dna” primoravanjem drugih zemalja na usvajanje sličnih minimalnih poreza na dobit.

Nažalost, čini se da su predložene mjere namijenjene nekom ranijem dobu, kada je bilo lako prepoznati tvornice i rafinerije gdje su kompanije proizvodile i ostvarivale dobit i kada je državljanstvo neke korporacije uvelike bilo određeno lokacijom njenog glavnog poslovanja i dioničara.

U modernom dobu, multinacionalne kompanije s međunarodnim bazama dioničara   upravljaju globalnim lancima opskrbe, stvarajući vrijednost korištenjem nematerijalnog kapitala bez prirodne lokacije. Kao takav, pokušaj modificiranja poreznog sustava zasnovanog na prebivalištu tvrtke i mjestu gdje se ostvaruje njena dobit svodi se na pokušaj zamjene utrke do dna utrkom u prošlost.

Ako Sjedinjene Američke Države usvoje predložene mjere, ali ne uspiju nagovoriti druge, opteretit će se manje konkurentnim poreznim sustavom.

Ali čak i ako uspiju, zaglibit će u sustav koji će iziskivati stalne preinake kako bi išao ukorak s ekonomskom stvarnošću koja se sve više udaljava od temeljnih koncepata na kojima sustav počiva.

Rasterećenje porezne uprave

Srećom, postoje alternative koje su puno prilagođenije stvarnosti moderne ekonomije. Politike donesene u SAD-u na državnoj razini u posljednjim desetljećima neprestano su se kretale prema oporezivanju korporacija na temelju mjesta njihove prodaje.

U tim se jurisdikcijama odmak od poreza na temelju mjesta na kojemu se vrši obračun plaća i gdje se nalazi materijalna imovina pokazao spasonosnim za ulaganje i zapošljavanje.

Povrh toga, ako se usvoji na nacionalnoj razini “oporezivanje prema načelu zemlje odredišta” moglo bi riješiti problem međunarodnog preusmjeravanja dobiti čemu su Bidenove reforme namijenjene.

Najpresudnija reforma bila bi “porez na novčani tok prema načelu zemlje odredišta” (DBCFT). Između ostalog, to bi osiguralo neposredne troškove za sva ulaganja, eliminiralo poreznu prednost za zaduživanje poduzeća i nametnulo granične prilagodbe poreznih stopa kako bi se eliminirali porezi na prihode od izvoza i porezni odbici za troškove uvoza.

U konačnici, oporezivali bi se samo domaći novčani tokovi. Budući da transakcije između domaćih tvrtki i povezanih strana iz inozemstva ne bi imale porezne posljedice u SAD-u, praksa preusmjeravanja dobiti nestala bi.

Nadalje, granične prilagodbe poreznih stopa premjestile bi mjesto oporezivanja s mjesta proizvodnje na mjesto prodaje. Budući da domaća proizvodnja ne bi nametala dodatni porez tvrtkama, povećala bi se privlačnost Amerike za ulaganja koja otvaraju radna mjesta.

Glavna dodatna korist bila bi ta da se zbrka složenih poreznih pravila usmjerenih na sprečavanje korporacija u preusmjeravanju dobiti i proizvodnje u inozemstvo može staviti izvan snage kao nepotrebni artefakti minulog vremena, umjesto da se još više povećavaju prema Bidenovom planu.

Isto tako, s obzirom da porezni sustav ne nameće posebna opterećenja američkim korporacijama, sve mjere usmjerene na sprečavanje njihovog preseljenja sjedišta u inozemstvo kako bi izbjegle američko državljanstvo mogu se prenijeti u povijest, a ne dodatno sve zbunjivati.

A vezivanje porezne obveze samo za transakcije unutar SAD-a rasteretilo bi poreznu upravu tereta potjere za podacima o inozemnom poslovanju tvrtki.

Poticaj za domaća ulaganja

Čitatelji mogu prepoznati porez na novčani tok prema načelu zemlje odredišta od njegovog pojavljivanja 2016., kada su ga predložili republikanci iz Doma, Paul Ryan i Kevin Brady. Taj sustav naposljetku nije ušao u Zakon o smanjenju poreza i radnim mjestima 2017. jer je inzistiranje njegovih sponzora na trenutnom, cjelovitom usvajanju tada nepoznate reforme izazvalo protivljenje ostalih republikanaca.

Osim toga, agresivnost Trumpove administracije prema tradicionalnim američkim saveznicima dovela je do suparničkog odnosa u kojem je bilo malo pokušaja da se objasne razlozi reforme, a kamoli da se potakne njeno usvajanje u inozemstvu.

No Bidenova administracija, sa svojom izraženom željom za međunarodnom suradnjom i domaćim dvostranačjem, ima bolje izglede za uspjeh.

Kao učinkovit porez na korporativnu dobit, porez na novčani tok prema načelu zemlje odredišta nije samo progresivan; zapravo je progresivniji od trenutnog američkog poreza na korporativnu dobit, što američke radnike čini manje produktivnima odvraćanjem od ulaganja.

Jednostavan porez koji pruža održiv, progresivan izvor prihoda i poticaja za domaća ulaganja i zapošljavanje (čak i ako se porezna stopa poveća) trebao bi se svidjeti mnogima u Kongresu, bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Izbor između modernog poreza na korporativnu dobit i utrke prema prošlosti trebao bi biti jasan.

© Project Syndicate 2021.