Pandemija bolesti Covid-19 ostavit će duboke ožiljke na tržištu rada u američkom gospodarstvu. Više od 20 milijuna radnih mjesta izgubljeno je za vrijeme krize i samo ih je pola ponovno otvoreno. Ne iznenađuje da je gubitak radnih mjesta osobito ozbiljno pogodio radnike koji su u najnepovoljnijem položaju i manje obrazovane.

To pogoršava već postojeći trend. Puno prije pandemije američko tržište rada postojalo je u sve većoj mjeri polarizirano. Dobra radna mjesta za srednju klasu nestaju već desetljećima, uslijed automatizacije, deindustrijalizacije, globalnog tržišnog natjecanja i pojave gospodarstva honorarnih poslova.

Da bi povratila zdravlje američkog gospodarstva, društva i političke strukture, administracija novoizabranog predsjednika Joea Bidena mora odgovoriti na izravno pitanje: “Odakle će doći dobra radna mjesta?”

Dobra radna mjesta iziskuju posebne vještine i mogu ih otvoriti samo produktivne tvrtke. Stoga otvaranje velikog broja dobrih radnih mjesta nalaže rješavanje problema ponude i potražnje.

Povećani prihodi radnika

S aspekta ponude, radnici moraju biti opremljeni vještinama koje su neophodne produktivnim tvrtkama. S aspekta potražnje, mora postojati dovoljno veliki segment manjih i srednjih tvrtki koje su produktivne i sposobne proširiti zapošljavanje.

Posljednjih nekoliko desetljeća dokaz su da sama tržišta neće riješiti problem. Vlade moraju aktivno sudjelovati na svim razinama. Dobra vijest je da smo prikupili znatnu količinu dokaza o tipovima programa koji doista djeluju.

Po pitanju izgradnje vještina, takozvani “sektorski programi osposobljavanja” osobito su uspješni. Ti programi nadilaze tradicionalno osposobljavanje: usko su koordinirani s poslodavcima i pružaju vještine prilagođene potrebama određenih industrija, kao što je zdravstvena skrb ili informatička tehnologija.

Radnici koji pohađaju te programe dobivaju niz popratnih usluga za svoju djecu, od skrbi za djecu do zapošljavanja, uz osposobljavanje i certificiranje.

Najpoznatiji od tih programa je Project QUEST u San Antoniju u Teksasu, koji djeluje od 1990-ih. Pokazalo se da takvi sektorski programi osposobljavanja povećavaju prihode radnika koji su u nepovoljnom položaju u prosjeku za više od 20% uz relativno niske troškove.

Isto tako, s aspekta potražnje, imamo znatnu količinu iskustva kojom se možemo voditi. Porezni poticaji i otvorene subvencije za ulaganja mogu privući tvrtke u regije koje kaskaju za ostalima, ali nisu osobito učinkoviti. Skupi su i često trate javna sredstva na projekte koji bi ionako bili realizirani.

Znatno je učinkovitije, kao što je pokazao Tim Bartik s Instituta Upjohn, pružanje prilagođenih poslovnih ili infrastrukturnih usluga – kao što je upravljačko i tehnološko savjetovanje, kvalificirana radna snaga ili uređenje građevinskog zemljišta na lokalnoj razini – lokalnim tvrtkama.

Prilagođena potrebama određenih tvrtki, potpora ove vrste može im pomoći da budu produktivnije i da prošire kapacitete zapošljavanja prevladavajući ograničenja s kojima su suočene. Ti programi nalažu izgradnju odnosa između lokalnih tvrtki i potencijalnih ulagača koji razumiju njihove potrebe, kao i sposobnost brze i učinkovite reakcije.

Loše vijesti su da te uspješne inicijative usredotočene na radnike i tvrtku djeluju u vrlo malim razmjerima. Sektorske programe osposobljavanja obično vode skupine u zajednicama ili nevladine organizacije, a ograničeno financiranje, kao i manjak interesa državnih i saveznih organizacija, sprečava njihovo proporcionalno povećanje.

Programi loše koordinirani

Na sličan način, prilagođeni programi poslovnih usluga suočeni su s problemom ozbiljnog nedostatnog financiranja. Bartik procjenjuje da tvrtke godišnje dobivaju 47 milijardi dolara u obliku državnih i poreznih poticaja za ulaganja.

S druge strane, ukupna godišnja potrošnja na prilagođeno osposobljavanje i usluge proširenja proizvodnje, što je daleko učinkovitije po pitanju otvaranja radnih mjesta, iznosi samo oko milijardu dolara.

Drugi problem je da programi koji su usredotočeni na radnike i tvrtke često nisu dobro koordinirani. Iako su sektorski programi osposobljavanja osmišljeni temeljem pristupa dualnog korisnika koji služi poslodavcima kao i zaposlenicima, njihova sposobnost utjecaja na politike zapošljavanja u tvrtkama – uključujući usvajanje tehnologije i prakse ljudskih resursa – ostaje ograničena.

Politike usmjerene na tvrtku mogu previdjeti lokalne potrebe zapošljavanja ako se previše usredotoče na ostale ciljeve, kao što su inovacije kroz nove tehnologije i izvozna konkurentnost. Učinkoviti programi za otvaranje novih radnih mjesta prilagođeni su posebnim potrebama zajednica i mora ih pokretati lokalno vodstvo.

No savezna vlada također može igrati veliku ulogu. Ona može osigurati poticaj za takve programe i potaknuti države i gradove na upuštanje u veće eksperimentiranje s uspješnim programima drugdje. Stoga u tome leži golema prilika za Bidenovu administraciju.

Biden je obećao podizanje minimalne plaće na saveznoj razini te da će potaknuti veće udruživanje u sindikate. Usto, njegovi planovi uvelike se pouzdaju u porezne poticaje.

Prema njegovim prijedlozima, tvrtke koje povećaju zapošljavanje u SAD-u dobile bi porezne olakšice, dok bi one koje ulažu u inozemstvu i povećavaju uvoz bile suočene s poreznim sankcijama.

On također namjerava povećati potrošnju na saveznoj razini na robu proizvedenu u zemlji te povećati potrošnju iz sredstava državnog proračuna na istraživanja i razvoj.

Očekuje se da će ti planovi o poreznim poticajima, nabavi i inovacijama stajati nekoliko stotina milijardi dolara. Značajno povećanje programa razvijenih i upravljanih na lokalnoj razini u cilju otvaranja dobrih radnih mjesta bilo bi sitnica u usporedbi s tim.

Bidenova administracija trebala bi ići dalje, nadovezujući se na dokazane uspjehe takvih programa i učiniti ih temeljem njegove strategije u ponovnoj izgradnji Amerike.

© Project Syndicate 2020.