Povremeno opustošen prirodnim katastrofama, dugo ovisan o pomoći i doznakama iz inozemstva i trajan izvor izbjeglica i emigranata, Bangladeš je nekad bio “propali slučaj bijede”, kako je Zia Haider Rahman to rekao u svom sjajnom romanu prvijencu, U svjetlu onoga što znamo. No na 50. godišnjicu svoje neovisnosti, Bangladeš brzo postaje paragon razvoja – čudo na Meghni.

Među postignućima te zemlje dramatično je poboljšanje prosječnog životnog standarda. Prema najnovijim podacima Međunarodnog monetarnog fonda, BDP po glavi stanovnika u Bangladešu (mjeren paritetom kupovne moći) iznosio je oko polovine pakistanskog 1987. i dvije trećine indijskog 2007. Ali u 2020. Bangladeš nadmašio je prvu i sustiže drugu državu, djelomično i zato što je uspio postati vodećim izvoznikom tekstila i odjeće, nalazi se odmah iza Kine i Vijetnama.

Još su značajnija poboljšanja u socijalnim pokazateljima poput očekivanog životnog vijeka, smrtnosti novorođenčadi i majki, plodnosti i sudjelovanja žena na tržištu rada. I što je jednako važno, Bangladeš je uspio održati nešto demokratske stabilnosti – zadržavanjem vojske u vojarnama.

No osim takvih mjernih podataka, iskustvo Bangladeša razlikuje se na dva načina koja tek treba u potpunosti uvažiti iz šire perspektive razvoja.

Prvi se odnosi na formiranje i kapacitet države. Karakteristično obilježje moderne države je da ona ima monopol nad legitimnim nasiljem, legitimnim iznudama (to jest oporezivanjem) i pružanjem osnovnih usluga. Drugi monopol služi cilju trećeg pa čak i kad država ne pruža usluge izravno, ona diktira uvjete.

Međutim, u Bangladešu je država dobrovoljno ustupila monopol na pružanje usluga nevladinom sektoru. BRAC i brojne druge danas poznate nevladine organizacije igraju glavnu ulogu u pružanju zdravstvene zaštite, školovanja i financijskih usluga te u vođenju javnozdravstvenih kampanja za pružanje oralne rehidracijske terapije i imunizacije. Unatoč golemoj prisutnosti nevladinog sektora, čelnici Bangladeša njegove aktivnosti nisu doživjeli kao uzurpaciju državne vlasti.

Pomoć iz inozemstva

Bangladeš, kao takav, pruža fascinantnu studiju iz političke ekonomije. Cilj demokratskih država obično je osigurati potporu javnosti pružanjem usluga potrebitim građanima. Većina nije sklona ustupanju te funkcije da ne izgubi moć i legitimitet (a da ne spominjemo mogućnosti za traženje najma i korupciju). Što su nedržavni akteri učinkovitiji u pružanju usluga, to se većina država osjeća ugroženije. No Bangladeš je izbjegao ovu dinamiku.

Djelomično objašnjenje jest da je Bangladeš bio toliko siromašan i nedostajalo mu je državnih kapaciteta u ranim godinama da je pružanje javnih usluga trpjelo, što je stvorilo prostor za ostale aktere.

Oni koji su iskoristili priliku tada, uživali su pristup ogromnim priljevima pomoći iz inozemstva, koji su u prosjeku (u neto iznosu) iznosili 5% BDP-a tijekom 25 godina do prijelaza stoljeća.

Ali u igri su možda bili i dublji čimbenici. S obzirom na to da Bangladeš ima relativno nizak omjer poreza i BDP-a, manji od 10%, može se zaključiti da je država implicitno odabrala ustupiti svoj monopol na pružanje usluga kako bi izbjegla politički skuplji monopol oporezivanja.

Dakle, dok se Pakistan doživljava kao država koja propada, a Indija kao “država koja se koprca”, Bangladesh je novoosnovana država, iako učinkovitija od svojih južnoazijskih susjeda.

Drugo prepoznatljivo obilježje razvoja Bangladeša su njegove izvozne performanse. Činjenicu da je njegov uspjeh u proizvodnji pridonio boljem obrazovanju i sposobnosti djelovanja bangladeških žena dobrano su dokumentirali ekonomisti Rachel Heath i A. Mushfiq Mobarak. Manje se cijeni paradoks koji je u srži ovog izvoznog uspjeha.

Kao što je pokazalo moje istraživanje s Raghuramom G. Rajanom sa Sveučilišta u Chicagu, izvozni sektori u prošlosti prilično su se slabo snašli u zemljama u razvoju koje su primile puno pomoći, što upućuje na učinak “prokletstva pomoći” – varijante prokletstva resursa. Pomoć iz inozemstva, obilje nafte i plina čini realni devizni tečaj prejakim, što čini izvozne sektore nekonkurentnima. No Bangladeš je opet preokrenuo trend.

Lekcije za Pakistan i Indiju

Osim sreće i prilike, dodatni čimbenici koji su mogli pridonijeti izvoznom uspjehu Bangladeša uključuju obilje radne snage, koja je plaće u dolarima održavala dovoljno niskim da kompenzira prejak devizni tečaj uslijed pomoći i doznaka iz inozemstva; i povlašteni trgovinski pristup inozemnim tržištima, najprije prema Sporazumu o više vlakana (dok nije ukinut), a zatim prema programima koje su uspostavile Sjedinjene Američke Države i Europska unija.

Gledajući u budućnost, Bangladeš, koji leži u nizini, svakako je suočen s ozbiljnim izazovom klimatskih promjena, ali njegova sposobnost da održi svoju gospodarsku transformaciju ovisit će o tome kako će se razvijati ove dvije karakteristike.

Ako nedržavni akteri uđu u politiku, mogli bi poremetiti trenutačnu ravnotežu, što bi potaknulo državu da ponovno prisvoji svoj monopol na pružanje usluga. Kad bi se to dogodilo, država bi gotovo sigurno morala povećati poreze da pokaže da može biti jednako učinkovita kao nedržavne organizacije.

Slično tome, izvozna konkurentnost Bangladeša mogla bi biti narušena rastom plaća, provođenjem standarda rada i propisa koji povećavaju troškove i gubitkom preferencijalnog pristupa izvozu na bogatim tržištima.

Bangladeš je odvojen od Indije 1947. na vjerskoj osnovi, a zatim se odvojio od Pakistana 1971. na jezičnoj i kulturnoj osnovi. Desetljećima je bio predmetom omalovažavanja za Indiju i Pakistan. Više nije tako. Sada sjajni model razvoja, ova dva puta raskomadana zemlja nudi lekcije zemljama u problemima iz kojih je nastala.

© Project Syndicate 2021.