Agresivna kampanja zaoštravanja monetarne politike američkog Feda pritisnula je gospodarstva širom svijeta, osobito u zemljama u razvoju.

Budući da vrijednost dolara naglo raste prema njihovim valutama, mnoga gospodarstva u nastajanju i razvoju doživjela su brzo povećanje troškova zaduživanja i potrošačkih cijena, ostavljajući lokalnim donositeljima politika malo izbora osim povećanja kamatnih stopa i ugrožavanja svog krhkog gospodarskog oporavka.

Blaža politika
Suočene sa sve većom inflacijom, neke zemlje s nižim prihodima oduprle su se hegemoniji dolara. No, umjesto da se žale, donositelji politike trebali bi razmotriti izoliranje svojih gospodarstava od dolara podizanjem prepreka prekograničnim tokovima kapitala.

Da bi se ublažili učinci nepovoljnih prelijevanja monetarne politike, svijetu je potreban nalet strukturne financijske deglobalizacije. Kada je Fed pokrenuo program kvantitativnog ublažavanja nakon globalne financijske krize 2008. godine, optužen je za poticanje špekulativnih tokova kapitala u gospodarstva u nastajanju i razvoju i poticanje opasnih mjehurića imovine.

Sada kada povećava kamatne stope u borbi protiv rastućih cijena kod kuće, kritičari ga okrivljuju za izvoz inflacije i financijske nestabilnosti privlačenjem kapitala natrag u SAD. U oba slučaja, SAD je kritiziran kao da djeluje iz čistog osobnog interesa, čak i ako to znači primoravanje drugih zemalja na usvajanje prosjačko-susjedske politike.

Fed je stoga proklet ako ublažava monetarnu politiku i ako je pooštri. Ali neugodna istina je da su zemlje širom svijeta odlučile otvoriti svoja gospodarstva tokovima kapitala i izložiti se ne samo američkoj monetarnoj politici, već i prevrtljivim stranim financijama i institucijama koje je kontroliraju. Predajom vlasti, a često i u ime elitnih domaćih interesa, rado su se učinila ranjivima.

Pokušavajući minimizirati troškove svoje faustovske pogodbe, donositelji politike gospodarstva u nastajanju polažu nade u međunarodnu koordinaciju monetarne politike. Neki su molili SAD da se prestane ponašati kao hegemon i razmotri utjecaj svojih odluka na druge zemlje, uzalud pokušavajući uvjeriti svoje američke kolege da bi to bilo u prosvijetljenom interesu Amerike.

Međutim, čini se da oni koji se nadaju koordinaciji monetarne politike zanemaruju pouke pandemije bolesti COVID-19. Čak i kad su znanstvenici upozorili da je jedini način za okončanje pandemije osigurati da se većina svjetskog stanovništva cijepi, SAD i druge bogate zemlje odbacile su globalnu suradnju i umjesto toga gomilale doze. Posljedica toga bio je imunizacijski apartheid, a siromašnije zemlje morale su se otimati kako bi osigurale zalihe.

Štoviše, traženje globalne koordinacije doima se suludom misijom u vrijeme kada svijet odbacuje multilateralizam. Međunarodni trgovinski sustav desetljećima je na intenzivnoj njezi – ne samo zbog trgovinskih prepreka SAD-a – dok bi eskalacija kinesko-američkog rivalstva mogla najaviti razdoblje obilježeno ekonomskom fragmentacijom i geopolitičkim sukobima. Istodobno, unutarnja američka politička polarizacija znači da bi nova administracija mogla poništiti svaku američku obvezu.

Hegemonija dolara
Što je onda alternativa hegemoniji dolara? Donositelji politike tržišta u nastajanju moraju se oduprijeti mamcu financijske globalizacije. Nekoliko studija, uključujući i onu Dani Rodrika s Harvarda i mene, pokazalo je da prekogranični tokovi privatnog financijskog kapitala ne potiču održivi gospodarski rast.

Materijalne koristi od financijske globalizacije, ako ih ima, premalo je da bi se nadoknadili troškovi iznenadnih šokova, bijega kapitala i gubitka političke kontrole. Iako je kineska politika pod predsjednikom Xi Jinpingom krenula u lošem smjeru, Kina je jedna od rijetkih zemalja koja još uvijek može koristiti unutarnju politiku kako bi ublažila trenutna financijska previranja.

Gospodarstva u nastajanju i gospodarstva u razvoju moraju odustati od narativa o žrtvama i odbaciti svoje iluzije o globalnoj suradnji. Umjesto toga, donositelji politike trebali bi povratiti instrumentalnost i kontrolu vraćanjem na relativno ograničenu mobilnost kapitala koja je karakterizirala doba Bretton Woodsa.

To bi iziskivalo nadilaženje mlakih mjera koje je Međunarodni monetarni fond predložio za ublažavanje rizika privremenih porasta priljeva kapitala.

Zemlje čija su gospodarstva u nastajanju i u razvoju moraju nametnuti ograničenja prekograničnom protoku određenih oblika kapitala, posebno nestabilnih portfeljnih tokova. Samo “dobar kapital” – primjerice, izravna strana ulaganja koja imaju dugoročan udio u zemlji primateljici i donose joj tehnologiju, vještine i ideje – trebali bi uživati pravo na kretanje preko granica.

Uobičajeni odgovor na takve prijedloge je da se duh međunarodnih financija ne može vratiti u bocu. Međutim, gospodarstva u nastajanju zapravo mogu ograničiti tokove kapitala (iako nesavršeno i nestalno).

Odluka je na lokalnim donositeljima politika, dok suradnju u cilju ublažavanja utjecaja hegemonije dolara kontrolira SAD. Licemjerno mi je prihvatiti financijsku globalizaciju i onda se boriti protiv nje kad ti to ne odgovara.

U širem smislu, čini se da je svijet zaboravio da je prekomjerna financijalizacija odgovorna za neke od najgorih gospodarskih kriza u posljednja četiri desetljeća. Kapitalizam se mora spasiti od svojih financijskih rentijera, a dobro bi bilo početi od financijske deglobalizacije.

Kao što je britanski ekonomist i arhitekt Bretton Woodsa John Maynard Keynes jednom rekao, iako su ideje, znanje i znanost po definiciji međunarodni, financije bi trebale biti “prvenstveno nacionalne”. Vrijeme je da poslušamo njegov savjet.

© Project Syndicate 2022.