Poštivanje zakona, uljuđenost te uzori za ponašanje nešto je što nepovratno gubimo u današnjem svijetu. I koliko god sebi umišljali kako smo u svemu tome izuzetak – baš i nismo.

Na razini zapadnog svijeta hitno nam trebaju veličine s razlogom i opravdanjem, ali prije svega trebaju nam davno zaboravljeni postulati primjerenog i civiliziranog ponašanja. Isto vrijedi i za Hrvatsku i za sve nas, ali ponajviše za one koji odlučuju. U protivnom, anarhija i povratak na vrijeme kada je čovjek čovjeku bio vuk postaje neminovnost.

Za navođenja primjera nema boljeg početka od sahrane gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i jedne stvarno čudne stvari – političku iznimku ovih prostora, od koje su mnogi željeli ali nisu uspjeli napraviti pravilo, na kraju smo počeli osuđivati zbog jedne stvari s kojom doista nije imao veze.

Nečija sahrana može biti ostvarena prema željama pokojnika, ali je organiziraju živi. U ovom slučaju greška je na živima koji su dopustili okupljanje onakvo kakvo je bilo, i da bude apsurdnije to su dopustili upravo oni koji žele da se o Milanu Bandiću govori pozitivno, a ne negativno kao na društvenim mrežama i u dijelu internetskih medija.

U želji da bivšem gradonačelniku Zagreba podignu spomenik učinili su upravo suprotno. Kritici su izložili ne samo pokojnika već i same sebe. A onima koji su godinu dana poštivali odluke Vlade i stožera, čak se s njima i ne slažući, čak prelazeći preko svih čudnih i upitnih rješenja, pljunuli su u lice.

Korporacije moćnije od države

Svatko tko je sahranio nekog bliskog u krugu s najviše 25 ljudi i poštivajući sve norme i propise morao se prošlog tjedna osjećati glupo, ako i ne gore od toga. Oni koji misle da to nije povezano s pucanjem na Vladu, bombama po gradovima, prosvjedima na trgovima ili okupljanjima ispred HNK duboko se varaju.

Anarhija nije nešto što počinje bez poticaja i u uljuđenim društvima. Anarhija je nešto što cvjeta u društvima gdje oni koji odlučuju ne poštuju pravila koja sami propisuju.

Prije nekoliko dana Covid redari popisivali su ljude na terasama i upozoravali ih kako moraju držati razmak, ne smiju sjediti unutar ugostiteljskih objekata i slično. I sve bi to bilo jasno da u istom trenutku na Mirogoju masa ljudi nije ispraćala pokojnog gradonačelnika bez obzira na propis o 25 ljudi na sprovodima.

Sada tu anarhiju koja više ne tinja, nego polako mjestimično plamti, netko bi trebao početi gasiti jer to više nije pitanje sviđanja i nesviđanja nego pitanje puno opasnijeg trenutka u kojem živimo.

A živimo u trenutku kada su počeli “ratovi cjepiva”, kada je potpuno jasno kako su korporacije postale moćnije od država.

Živimo u trenutku kada bi oni koji odlučuju trebali svoju pažnju usmjeriti na puno veće probleme od nezadovoljstva društva činjenicom da je provođenje mjera protiv korone dvolično.

Jer u pozadini općeg nezadovoljstva događa se nešto puno kompleksnije.

Događa se trenutak kada predstavnica jedne od svjetskih farmaceutskih kompanija u središnjim vijestima jedne članice Europske unije bez problema može objašnjavati kako se proizvodnja cjepiva ne može dati nekom drugom jer transfer znanja traje predugo (pa i u tom slučaju cjepivo ne bi stiglo na vrijeme) bez da objasni zašto transfer znanja nije već počeo pa da cjepiva bude brže za sve.

Bruxelles se treba probuditi

Nije jednostavno biti dio Europske unije i s druge strane morati ulaziti u interventni uvoz cjepiva iz Rusije, niti jednoj članici to politički ne može biti drago. Jer isti čelnici tih članica prošle godine objašnjavali su građanima kako je Unija ta koja nas štiti. E sada, kada se pogleda taj dio priče već se vidi da postoji veliki problem za gotovo pola milijarde ljudi koji žive u Uniji.

Ali ako svaka pojedina članica još dopusti početke anarhije, i ako se ta anarhija spoji na razini Unije onda dolazimo do scenarija koji nikako ne vodi u izlazak iz krize i novo blagostanje.

Nažalost, izgleda da ulazimo u vremena kojima smo u povijesti previše puta svjedočili, a koja su završavala krvavo.

Zato je vrijeme da se naše vladajuće strukture, ali i one u cijeloj Uniji, vrate uljuđenosti, jasnim kriterijima za sve, poštivanje pravila i zakona te da se nakon toga pripremi Uniju za “rat cjepiva” – i povrati snaga u koju su osnivači EU vjerovali.

To donekle traži i redefiniranje uloge korporacija u svijetu, bez obzira jesu li one europske ili s nekog drugog kontinenta. To zahtijeva puno budniji Bruxelles i puno budnije i hrabrije nacionalne lidere. Nije kasno, ali je upitno hoćemo li uspjeti.