S obzirom na to da Zakon o smanjenju inflacije obećava najveće ulaganje SAD-a ikad u borbu protiv klimatskih promjena, moglo bi se očekivati da će ga Europska unija pozdraviti. Međutim, iako čelnici EU pozdravljaju jačanje američke predanosti zelenoj tranziciji, imaju važne i legitimne strepnje u vezi sa Zakonom o smanjenju inflacije.

Ovim se zakonom izdvaja 385 milijardi dolara za zelene subvencije koje su prefinancirane povećanjem poreza od 750 milijardi dolara i uštedom na prihodima – u sljedećem desetljeću.

Iako je to značajno za SAD, godišnji ukupni iznos – manji od 40 milijardi dolara – manji je od polovice iznosa koji su zemlje EU potrošile samo na obnovljive izvore energije (80 milijardi eura, ili 84,5 milijardi dolara, u 2021.), što iznosi oko 0,5 % BDP-a EU, u usporedbi s predviđenih 0,2 % za SAD.

Sporna porezna olakšica
Međutim, razmjeri potrošnje nisu glavna briga EU u pogledu ovog zakona. Pravi problem je u tome što SAD postaje prvo veliko gospodarstvo koje eksplicitno povezuje subvencije za obnovljivu energiju sa zahtjevima upotrebe resursa domaćeg podrijetla, što je nespojivo s pravilima Svjetske trgovinske organizacije kojima se zabranjuje diskriminacija proizvoda na temelju zemlje podrijetla. Čelnici EU strahuju kako će ove odredbe Zakona o smanjenju inflacije poremetiti europsku industriju.

Europske strepnje uglavnom se usredotočuju na jednu relativno malu odredbu obog zakona: takozvanu poreznu olakšicu za vozila na čistu energiju. Američki potrošači koji kupuju nova električna vozila imaju pravo na poreznu olakšicu do 7500 dolara, za što Zakon o smanjenju inflacije u deset godina izdvaja 50 milijardi dolara.

Europljane – i druge zemlje koje proizvode automobile, poput Južne Koreje – iritira to da se porezna olakšica odnosi samo na automobile sastavljene u Sjevernoj Americi (uključujući Kanadu ili Meksiko). Za automobil koji košta 50.000 dolara, negiranje subvencije od 7500 dolara zapravo znači opaliti velik porez od 15% na uvoz izvan Sjeverne Amerike.

Međutim, EU bi se trebala suzdržati od prevelikog prigovaranja na odredbu po pitanju porezne olakšice za vozila na čistu energiju. Uostalom, Europska unija uvodi carinu od 10% na sve uvezene automobile (ali samo 2,7% na baterije).

U svakom slučaju, kvantitativno važnije subvencije sadržane u Zakonu o smanjenju inflacije su one usmjerene na sektor obnovljivih izvora energije s rashodima od 250 milijardi dolara. Ako su sav čelik ili željezo, i najmanje 40% proizvedenih proizvoda, koji se koriste u novom pogonu proizvedeni u SAD-u, subvencije se povećavaju na 40% ukupnog ulaganja ili 3,3 centa po kilovatstatu.

To je ekvivalent uvođenju carine na uvoz od 25% jer proizvodi proizvedeni u zemlji mogu biti toliko skuplji od uvoza bez stavljanja investitora u nepovoljan položaj zbog troškova.

Implicitne carine u Zakonu o smanjenju inflacije vjerojatno neće iznjedriti novu naprednu proizvodnju u SAD-u kao one eksplicitne, približno iste veličine, koje je SAD prethodno uveo na uvoz čelika i kineske robe.

Budući da su vjetroturbine i fotonaponske ploče zrele tehnologije, ne može se očekivati trajna prednost prvog pokretača. Europa je to naučila na teži način, kada se njezina autohtona industrija solarnih panela – proizvod izdašnih subvencija prije deset godina – nije mogla natjecati s kineskim poduzećima po cijeni.

Nešto slično vjerojatno će se dogoditi i u SAD-u. Industrija čiji je razvoj omogućen zaštitom od inozemne konkurencije vjerojatno nikada neće postati konkurentna. Nizak postotak inputa domaćeg podrijetla u SAD-u potreban za ispunjavanje uvjeta za dodatnu subvenciju pokazuje da čak i pristaše ovog zakona očekuju da će uvoz imati prevlast nad ulaganjima u obnovljive izvore.

Štoviše, bez obzira na resurse koji se koriste za izradu dijelova za američku industriju obnovljivih izvora energije, to su resursi koji se ne mogu koristiti drugdje. Stoga je malo vjerojatno da će Zakon o smanjenju inflacije uspjeti revitalizirati američki proizvodni sektor. SAD možda neće moći ni financirati sve subvencije koje Zakon o smanjenju inflacije obećava.

Jedna studija procjenjuje da će ulaganja u obnovljive izvore energije do 2024. narasti na 180 milijardi dolara i doseći 380 milijardi dolara do 2032. godine, kada bi trebale isteći odredbe Zakona o smanjenju inflacije. To je ukupno ulaganje veće od pet bilijuna dolara u sljedećem desetljeću.

Političke posljedice
Međutim, 250 milijardi dolara koje Zakon o smanjenju inflacije predviđa za obnovljive izvore energije bilo bi dovoljno za pokrivanje subvencije od 40 % na manje od 700 milijardi dolara ulaganja. SAD će stoga vjerojatno krenuti europskim stopama, a vlada će ograničiti subvencije kada troškovi narastu previsoko.

U konačnici, Zakon o smanjenju inflacije pruža izdašne poticaje za obnovljive izvore energije i značajnu zaštitu inputima domaćeg podrijetla. No, europskim i drugim partnerima SAD-a moglo bi najbolje poslužiti tako što će smanjiti svoje kritike nepravednih subvencija sjevernoameričkim proizvođačima automobila i umjesto toga usredotočiti se na mogućnosti koje predstavlja tržište od 5 bilijuna dolara za ulaganja u obnovljive izvore energije. Uostalom, većina tih mogućnosti ostat će otvorena za inozemnu konkurenciju.

Međutim, američki čelnici trebali bi kritički razmotriti svoj pristup. Zaštita domaćih proizvodnih interesa značit će veće troškove, što bi moglo usporiti zelenu tranziciju. To bi također moglo imati značajne političke posljedice.

Kršeći pravila Svjetske trgovinske organizacije – koja je SAD, u svojoj ulozi “dobronamjernog hegemona”, pomogao napisati – Zakon o smanjenju inflacije mogao bi biti posljednji čavao u lijes američkog globalnog gospodarskog vodstva.

Zbog toga Europa ne bi trebala slijediti primjer SAD-a. Za zemlje širom svijeta, Kina, čiji ekonomski sustav omogućuje kombiniranje formalnog pridržavanja pravila s labirintom neizravnih subvencija i drugih mehanizama za pogodovanje domaćim poduzećima, nije vjerodostojna alternativa SAD-u u trgovinskim pitanjima.

Ali EU jest. Europa bi trebala uložiti više napora kako bi obranila Svjetsku trgovinsku organizaciju, ne da bi unaprijedila vlastitu industriju, već kako bi potvrdila nediskriminaciju u globalnoj trgovini.