Inauguracija novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena 20. siječnja dovela je do značajnih promjena na bolje za Sjedinjene Američke Države. Mogla bi naznačiti i jedinstvenu priliku za jačanje liberalne demokracije diljem svijeta.

Takav optimizam po pitanju globalnih izgleda liberalne demokracije nije široko rasprostranjen, s obzirom na nedavni uspon neliberalnih populističkih vlada diljem svijeta.

Takve vlade pokušale su ukinuti podjelu vlasti, neovisnost pravosuđa, slobodu tiska i sposobnost političkih protivnika da slobodno funkcioniraju. Mnogi tvrde da će se iz razloga koji nadilaze Donalda Trumpa, liberalna demokracija i dalje povlačiti.

Povrh toga, nedavna navala na američki Kapitol naoružane rulje koju je potaknuo Trump nedvojbeno je potkopala sposobnost Amerike da prednjači svojim primjerom. No Trumpa sada čeka suđenje u Senatu.

Mnogo će ovisiti i o tome hoće li i kako će odgovorni za pokušaj državnog udara 6. siječnja biti pozvani na odgovornost.

No Trumpov posljednji nasilni grč može na kraju dovesti do smanjenja polarizacije i jačanja američkih demokratskih institucija, osobito ako velik dio biračkog tijela podrži brze mjere u borbi protiv rasne nepravde, što uključuje jačanje biračkih prava.

No Trumpova ostavština nije jedina prepreka koju Biden mora savladati kako bi predstavio Sjedinjene Američke Države kao snažnog globalnog vođu liberalne demokracije. Iako mnogi tvrde da je Amerika podržavala demokraciju desetljećima prije nego što je Trump izabran 2016., Amerika je često podržavala autoritarne vlade i svrgavala izabrane, dijelomično da bi se suprotstavila Sovjetskom savezu, ali i iz ekonomskih interesa.

Novi tipovi sporazuma

Primjerice, Sjedinjene Američke Države svrgnule su iransku demokratsku vladu u 1950-ima, pomogle u vojnom udaru 1973. protiv čileanskog predsjednika Salvadora Allendea i u sličnim aktivnostima u Srednjoj Americi i na Karibima te i dalje podupiru totalitarne režime u nekim zemljama proizvođačima nafte.

Unatoč američkim tvrdnjama, bilo je malo trajne iskrenosti u njihoj poslijeratnoj potpori liberalnoj demokraciji. Nova administracija na čelu s Bidenom i novoizabranom zamjenicom predsjednika Kamalom Harris ima jedinstvenu priliku za provođenje znatno konzistentnije i vjerodostojnije politike u nadolazećim godinama.

Učinkovito zagovaranje liberalne demokracije ne treba i ne bi trebalo podrazumijevati miješanje u poslove drugih zemalja. Neke istinske prijetnje nacionalnoj sigurnosti – uključujući, primjerice, oružje za masovno uništenje ili terorizam sa stranim uporištem – mogu nalagati intervencije u inozemstvu.

Ali intervencija za postizanje promjene režima, čak i kao pomoć uspostavljanju demokracije, nikad ne bi trebala biti cilj jer će režim uspostavljen izvana gotovo uvijek imati velikih poteškoća sa stjecanjem legitimiteta.

Kao što je nedavno istaknuo Joseph Nye sa Sveučilišta Harvard, Bidenovi politički izbori neće biti tako jasni. Možda neće uvijek biti lako odrediti granicu između jačanja antiautoritarnih stavova i poticanja na promjenu režima.

Povrh toga, svijetu će biti potrebni novi tipovi sporazuma o kontroli naoružanja uslijed težeg odvajanja ugrađivanja novih tehnologija u naoružanja i sigurnosnih i ekonomskih ciljeva.

Unatoč tome, administracija Biden-Harris trebala bi si postaviti visoke ciljeve. Prije svega, morala bi imati sveobuhvatni program unutarnje politike kojemu su prioriteti pravda i demokracija i napokon iskorijeniti američki “istočni grijeh” bjelačke nadmoći, što bi omogućilo Sjedinjenim Američkim Državama da uistinu prednjače svojim primjerom.

S tim ciljem Sjedinjene Američke Države trebale bi glasno zagovarati liberalnu demokraciju kao sustav upravljanja koji najbolje može ispuniti univerzalne ljudske težnje. I trebale bi se postupno prebaciti na sustav saveza u kojima se Amerika obvezuje vojno štititi (što uključuje kibernetički prostor) demokracije.

Bez vjerodostojne strategije

Biden bi trebao provoditi osnovnu strategiju poštivanja nacionalnog suvereniteta svih zemalja, osim u slučajevima u kojim odgovornost za zaštitu skupine od masovnih zločina nalaže djelovanje međunarodne zajednice. Kada Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne može donijeti odluku, zahvaljujući vetu jedne od stalnih članica, neizbježan je pristup pribjegavanju oružanoj intervenciji na pojedinačnoj osnovi.

Sjedinjene Američke Države moraju surađivati sa svim zemljama koje su to voljne činiti, bez obzira na njihov politički režim, u ostvarivanju zajedničkih ciljeva, kao što je ograničavanje opasnosti od klimatskih promjena i pružanje globalnih javnih dobara, što uključuje sprečavanje pandemije.

Drugi visoki prioritet je razvoj standarda i normi za upravljanje kibernetičkim prostorom, umjetnom inteligencijom i biotehnologijom. Ugovori o kontroli naoružanja u Hladnom ratu vjerojatno su nas poštedjeli svjetskog nuklearnog rata i još su uvijek potrebni.

Desetljećima Sjedinjene Američke Države nemaju potpuno vjerodostojnu i izvedivu opću strategiju za potporu liberalnoj demokraciji. Bidenova administracija sada bi je trebala pokušati razviti. Općenito bi trebale priznati da rješavanje brojnih starih i novih izazova iziskuje oživljeni multilateralizam – a time i učinkovite međunarodne institucije koje SAD podržava.

Naravno da će biti sivih područja, ali percepcija da Amerika ima iskrene namjere odvela bi Bidenovu administraciju predaleko. SAD još uvijek ima puno meke moći – unatoč Trumpovim najvećim naporima da je uništi – i Biden i Harris imaju ispravan temeljni misaoni sklop koji će osigurati globalno liberalno-demokratsko vodstvo. Ne bi smjeli propustiti tu priliku.

© Project Syndicate 2021.