Samo nekoliko dana prije nego što je Bijela kuća u listopadu objavila novu Nacionalnu sigurnosnu strategiju Sjedinjenih Američkih Država, administracija predsjednika Joea Bidena najavljuje opsežna ograničenja izvoza s ciljem zaustavljanja tehnološkog napretka Kine. “Svijet se mijenja”, primjećuje se u Strategiji nacionalne sigurnosti, a SAD očito reagira gotovo proglašavanjem gospodarskog rata Kini. Sve je to oskudno pokriveno u glavnim medijima. Edward Luce iz Financial Timesa primjećuje: “Supersila je objavila rat velikoj sili i nitko nije primijetio”. Mada će nova američka politika prema Kini imati daleko veće posljedice od otkaza na Twitteru ili kraha kriptovaluta.

Razmotrite poruku američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana u rujnu da više nije dovoljno da najveće svjetsko gospodarstvo tehnološkim inovacijama nadmaši ekonomske suparnike. Implikacija je da Amerika mora učiniti sve kako bi suparnicima nanijela što više ekonomske boli. No, taj pogled jasno ukazuje na slabost. To je priznanje da politike usmjerene na povećanje vlastite ekonomske konkurentnosti Amerike mogu imati samo ograničen uspjeh. Nova ograničenja izvoza opravdavaju se u ime nacionalne sigurnosti, kako bi se riješila vojno-civilna fuzija koju Kina prakticira i sve veći značaj “robe s dvojnom namjenom” (tehnologije koje su osmišljene za komercijalne svrhe, ali imaju vojnu primjenu). Nacionalna sigurnost uvijek je privlačno obrazloženje, što je vjerojatno razlog zbog kojeg su nove američke ekonomske politike u odnosu na Kinu naišle na dvostranačko odobrenje. Ipak, ta strategija je problematična.

Pretjerane sankcije

Prvo, iako je argument nacionalne sigurnosti lako iznijeti, teško ga je provjeriti. Takvi argumenti doveli su do dugog i skupog rata u Iraku, koji se nastavio i nakon što se javno iznijeto obrazloženje rata, navodna prijetnja iračkog oružja za masovno uništenje, pokazalo se neutemeljeno.

Iako se Kina promijenila u posljednjih deset godina, ona nije Rusija. Pretjerano je sada nametati oštre ekonomske sankcije iz straha što bi Kina mogla učiniti na Tajvanu ili Južnom kineskom moru. Što je još gore, sankcioniranje Kine sada bi se moglo obiti o glavu, tako što bi potaknulo njezine čelnike da usvoje agresivnije stajalište nego što bi ga inače imali. Drugo, ideja robe s dvojnom namjenom varljiva je, s obzirom da svaka roba ima potencijal i za civilnu i za vojnu uporabu. Vojnike treba hraniti i oblačiti, pa treba li hranu i odjeću ograničiti i kao robu s dvojnom namjenom? Tehnologija razvijena za komercijalnu uporabu često se koristi u vojne svrhe, a vojska je uvijek bila jedan od glavnih klijenata modernih tehnologija. Žalosno je da je rat potaknuo toliki tehnološki napredak. Ali ako doista postoji problem za nacionalnu sigurnost, SAD bi trebao zaustaviti svu trgovinu s neprijateljskim zemljama, a ne samo trgovinu tehnološki naprednim proizvodima. SAD se možda već kreće u tom smjeru s idejom “premještanja proizvodnje u prijateljske zemlje”. Ali povijest pokazuje da naši prijatelji danas možda to neće biti i sutra.

Zapravo, američki potezi protiv Kine imaju manje veze s nacionalnom sigurnošću, a više s ekonomskom nadmoći. Ako se nastavi (veliko “ako”) impresivan napredak koji je Kina postigla u posljednja tri desetljeća, doista bi mogla postati najvažnije svjetsko gospodarstvo. Ali pogrešno je pretpostaviti da je globalna dobrobit igra nulte sume i da uspon kineskog gospodarstva podrazumijeva pad američkog. Štoviše, tek će se vidjeti koliko će nove sankcije biti učinkovite, s obzirom na to da ih je SAD nametnuo jednostrano, bez savjetovanja sa saveznicima. Već postoji razlog za sumnju da će se neke zemlje složiti s američkom politikom. Nedavni posjet njemačkog kancelara Olafa Scholza Kini i visokog njemačkog poslovnog izaslanstva uslijedio je samo nekoliko dana nakon što je Njemačka odobrila kontroverzni sporazum kojim se kineskom divu u pomorskom prijevozu COSCO-u omogućuje stjecanje 25% udjela u hamburškoj luci.

Slično tome, još od prvotne najave Trumpove administracije o ograničenjima izvoza usmjerenim na ZTE, a zatim i na Huawei, američke vlasti trudile su se smanjiti negativan utjecaj takvih ograničenja na američke tvrtke i ukloniti kanale koji omogućuju sudionicima u globalnim lancima vrijednosti izbjegavanje sankcija. Globalna industrija obično je korak ispred američkih napora po pitanju provedbe.

Pobjeda će biti – Pirova

Čak i ako se ograničenja izvoza pokažu učinkovitima, ona neće spriječiti Kinu da naposljetku razvije te tehnologije u svojoj zemlji. U “najboljem” slučaju, nove sankcije kupile bi SAD-u nekoliko dodatnih godina gospodarske nadmoći, po cijenu mirnih gospodarskih odnosa koji su objema zemljama tri desetljeća donosili dobrobiti. Poremećaji u složenim globalnim lancima vrijednosti povećat će cijene za potrošače i otežati tehnološki napredak. To će negativno utjecati na suradnju u ključnim pitanjima kao što su klimatske promjene. A radnici u SAD-u i dalje neće vidjeti povratak davno nestale proizvodne industrije.

Čini se da su SAD i mnoga druga napredna gospodarstva zaboravila koliko su imala koristi od otvaranja Kine u posljednja tri desetljeća. Proces, naravno, nije bio savršen: strane tvrtke nisu dobile pristup tržištu kojem su se nadale, a američki radnici i regije izravno pogođene konkurencijom uvoza iz Kine platili su visoku cijenu. Vlade nikada nisu reagirale dovoljnim komplementarnim politikama kako bi obeštetile one koji su negativno pogođeni ulaskom Kine u svjetski trgovinski sustav. Ali “gušenje” kineskog gospodarstva da se zaustavi njegov tehnološki i gospodarski razvoj nije rješenje za te probleme.

Nadamo se da će se pomirljiviji ton razgovora koji su američki predsjednik Joe Biden i kineski predsjednik Xi Jinping postigli na summitu G20 ovog mjeseca pokazati plodonosnim. U najboljem slučaju, ekonomski rat SAD-u bi donio Pirovu pobjedu. U najgorem, uz novi hladni rat mogli bismo se približiti i vojnom sukobu. A to nikome nije u interesu.