Kad administracija novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena donese relativno lake odluke o ponovnom pridruživanju Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama, ostanku u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i pokušaju ponovnog pokretanja Svjetske trgovinske organizacije, suočit će se s tri ključna pitanja vanjske politike.

Ako ih poredamo prema njihovoj važnosti, onda se radi o Kini, Kini i Kini.

Bidenova dilema jest da je Kina postala predevijantna da bi se s njom u potpunosti surađivalo, prevelika da bi se obuzdala ili ignorirala i previše povezana da bi se od nje odvojilo. Kojim bi se onda načelima trebao voditi američki ekonomski angažman?

Prije dva desetljeća Sjedinjene Američke Države i ostatak svijeta kladio se da će se Kina, kako se bude bogatila, otvarati ekonomski i politički te da će ostati dobroćudna u međunarodnom ophođenju.

Prema implicitnom sporazumu koji je iz toga proizašao, a utjelovio se pristupanjem Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001., svijet je obećao jamčiti pristup tržištu kineskim izvoznim proizvodima; zauzvrat, Kina će učiniti svoje gospodarstvo otvorenijim i transparentnijim i igrati po međunarodnim pravilima.

Osigurati ravnopravnije uvjete

Ali Kina se od tada promijenila. Za vrijeme mandata predsjednika Xi Jinpinga, koji je po autoritativnom načinu vladanja nalik na Mao Ce Tunga, Kina je odbacila tri načela Deng Xiaopinga koja su trebala poslužiti kao vodilje: kolektivno vodstvo u unutarnjoj politici, postojano ekonomsko otvaranje i uzdanje u zakone tržišta te mirna suradnja sa svijetom.

Umjesto toga, Xijev represivni režim stvara novi brend kapitalizma orijentiranog prema unutra u kojem država igra dominantnu ulogu. Drugim riječima, svijet je izgubio okladu o Kini. Čak i tamo gdje se je Kina doslovno pridržavala sporazuma – primjerice, vezano uz valutu i intelektualno vlasništvo – prekršila je duh. Bidenova administracija i ostatak svijeta stoga imaju pravo ponovno ispregovarati sporazum.

Amerika može, i trebala bi, revidirati sporazum koji već broji desetljeća i prilagoditi ga promijenjenoj stvarnosti. Što više Kina bude igrala po pravilima, to bi takva revizija pogodovala zemljama u razvoju koje s njom mogu trgovati.

Prije svega, Kina više nije siromašna zemlja, već uslijed svog statusa zemlje u razvoju ima pravo na povlašten tretman prema globalnim trgovinskim pravilima. Taj status potrebno je opozvati.

Drugo, Kina se udaljila od duha izvornog sporazuma svojom tečajnom politikom osiromašenja susjeda (osobito od 2004. do 2010.) koja je umjetno očuvala njenu gospodarsku konkurentnost.

Svijet mora reagirati kodificiranjem i provedbom pravila o manipuliranju deviznog tečaja. Tamo gdje je granica između državnih i komercijalnih subjekata nejasna – kao što je to slučaj u Kini – trebalo bi proširiti definiciju “prekomjerne” intervencije na način da ona obuhvaća kupovinu strane valute, kako državnih banaka, tako i središnje banke.

Treće, sporazum o pristupanju Kine Svjetskoj tgovinskoj organizaciji nametnuo je Kini obveze vezano uz njena državna poduzeća. No danas je ta pravila potrebno prilagoditi, pooštriti i učiniti u većoj mjeri utuživima.

Primjerice, vezano uz kineska ulaganja u inozemstvu, svijet bi trebao biti skeptičan prema tvrdnji Kine da je vlada odvojena od državnih poduzeća jer su ona vođena prema komercijalnim načelima. Teret dokazivanja trebao bi biti na Kini.

Po pitanju ulaznih izravnih stranih ulaganja, osnovni cilj bio bi osigurati daleko ravnopravije uvjete. Stoga bi nova pravila trebala obuhvaćati ne samo eksplicitne državne politike, već i djelovanje državnih poduzeća, kao i više politka i praksi kineske vlade vezano uz nabavu.

No Biden mora najprije uvjeriti Kinu da se složi s ponovnim pregovorima o sporazumu. Neodložno ukidanje svih unilateralnih carina na uvoz kineske robe koje je uveo Donald Trump moglo bi biti od pomoći.

Bidenova administracija mogla bi također dati brzu potporu Svjetskoj trgovinskoj organizaciji odobravanjem izbora novog generalnog direktora tog tijela i ponovne uspostave njegovog Žalbenog tijela.

Postali preovisni o Kini

Osim poboljšanja atmosfere, Biden mora razmotriti svoje taktičke opcije: unilateralne, multilateralne i regionalne. U teoriji, mogao bi otići dalje od Trumpa u unilateralnom smjeru prijetnjama da će se Kina vratiti na sporazum koji je vrijedio prije njenog pridruživanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

No kao što je dokazao Chad Bown s Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju, čak je i ograničenija Trumpova strategija podbacila jer je svijet postao preovisan o Kini da bi prihvatio restriktivne trgovinske mjere protiv nje.

Biden također ima multilateralnu opciju ponovnih pregovora s Kinom kao dio truda usmjerenog na oživljavanje Svjetske trgovinske organizacije, koja vene uvelike uslijed Trumpovog neprijateljstva prema njoj. Problem je u tome što bi se Kina morala složiti s bilo kakvim promjenama.

Stoga Bidenova administracija mora razmotriri međunarodni pravac koji je Trump napustio kad je povukao Sjedinjene Američke Države iz Transpacifičkog partnerstva 2017. Ponovno pridruživanje njegovom nasljedniku, Sveobuhvatnom i progresivnom sporazumu o transpacifičkom partnerstvu, omogućio bi Sjedinjenim Američkim Državama dublju integraciju s ostatkom Azije, a moguće također i s Europom, čime bi smanjile svoju ovisnost o Kini i istovremeno joj nametnule de facto troškove izuzeća.

U bilo kojem slučaju, Biden ne bi smio imati iluzija: Kina je prevažna da bi se mogla ignorirati, ali izazov koji ona predstavlja prkosi lakim rješenjima. Amerika i svijet trebali bi se pripremiti za duge staze.

© Project Syndicate 2020.