Sjedinjene Američke Države u pohodu su na podizanje proizvodnje poluvodiča. Početkom travnja Tajvanska tvrtka za proizvodnju poluvodiča TSMC najavila je planove za izgradnju trećeg pogona u Arizoni za proizvodnju najnaprednijih čipova na svijetu, povećavajući svoja ulaganja u državu na 65 milijardi dolara.

Ulaganje TSMC-a snažno subvencionira američka vlada prema Zakonu o čipovima i znanosti, a tvrtka će dobiti 6,6 milijardi dolara bespovratnih sredstava i ispunjava uvjete za zajmove u iznosu od 5 milijardi dolara. Također, može zatražiti poreznu olakšicu na temelju izvršenih ulaganja u iznosu do 25% svojih kapitalnih izdataka.

Ta je vijest uslijedila nakon nedavne Intelove najave da će od američke vlade dobiti još veću potporu od 8,5 milijardi dolara (zajedno s 11 milijardi dolara zajmova pod “velikodušnim uvjetima”).

Zakon o čipovima i znanosti izdvojio je 39 milijardi dolara za takve potpore, a dodatni ugovori su u pripremi. Prema izvorima iz Bijele kuće, u SAD-u je u proizvodnju uloženo gotovo 300 milijardi dolara samo u posljednje dvije godine.

Biden: Gdje piše…
Predsjednik Joe Biden smatra te poslove preporodom proizvodnje u SAD-u. “Gdje, dovraga, piše da nećemo opet biti proizvodna prijestolnica svijeta?”, pita on. Njegova administracija možda nema mnogo zajedničkog s prethodnom Trumpovom Bijelom kućom, ali im je zajednička zaokupljenost oživljavanjem proizvodnje.

Ekonomska politika opet se usredotočila na proizvodnju iz nekoliko razloga. Za početak, taj sektor ima nerazmjernu ulogu u poticanju inovacija i produktivnosti u gospodarstvu, a pandemija je istaknula rizike od dalekosežnih prekograničnih lanaca opskrbe. U doba pojačane geopolitičke konkurencije, posebno u odnosu na Kinu, američki tvorci politike smatraju da je nužno proizvoditi napredne tehnologije, poput poluvodiča, na američkom tlu.

Zatim postoji cilj otvaranja dobrih radnih mjesta. “Poticanje preporoda u proizvodnji, građevinarstvu i čistoj energiji” nalazi se na samom vrhu plana administracije za izgradnju gospodarstva s dobrim radnim mjestima. Na prvi pogled, ovaj cilj ima puno smisla.

Povijesno gledano, sindikalizirana radna mjesta u proizvodnji bila su temelj srednje klase. Nestanak dobro plaćenih radnih mjesta u proizvodnji u nekadašnjem američkom industrijskom pojasu posprdno nazvanom “Pojas hrđe” i drugdje – zbog globalizacije i tehnoloških promjena – barem je djelomično odgovoran za uspon autoritarnog populizma.

Produktivnost rada u američkoj proizvodnji porasla je gotovo šest puta od 1950. godine, u usporedbi s pukim udvostručenjem u ostatku gospodarstva. Rezultat je bio izrazito povećanje sposobnosti proizvodnog sektora da proizvodi robu, ali i jednako dramatičan pad njegove sposobnosti otvaranja radnih mjesta.

Iako je dodana vrijednost u proizvodnji (po stalnim cijenama) uglavnom išla ukorak s ostatkom američkog gospodarstva, od 1980. izgubljeno je šest milijuna radnih mjesta u proizvodnji, dok je drugdje otvoreno 73 milijuna radnih mjesta izvan poljoprivrednih gospodarstava (uglavnom u uslužnim djelatnostima).

Kad je Donald Trump preuzeo dužnost u siječnju 2017., udio američke proizvodnje u zapošljavanju izvan poljoprivrednih gospodarstava iznosio je 8,6%. Kada je napustio dužnost, ta je brojka pala na 8,4 posto, unatoč pokušaju jačanja zaposlenosti carinama na uvoz.

I unatoč Bidenovim znatno ambicioznijim naporima, zaposlenost u proizvodnji dodatno je pala, na 8,2%. Čini se da je pad zaposlenosti u prerađivačkoj industriji kao udio u ukupnoj zaposlenosti nepovratan trend (čak i ako to nije tako u apsolutnom smislu).

Pad i u Kini
Skeptik bi mogao prigovoriti da Bidenova politika još nije u potpunosti urodila plodom i službene je statistike još ne obuhvaćaju. No, činjenica je da iznimno kapitalno intenzivna postrojenja za proizvodnju poluvodiča otvaraju malo radnih mjesta, u odnosu na potrebna ulaganja u materijalnu imovinu.

Očekuje se da će TSMC-ova ulaganja u izgradnju tri postrojenja u Arizoni zaposliti samo 6000 radnika – što iznosi više od 10 milijuna dolara po radnom mjestu. Čak i ako se ostvare predviđeni deseci tisuća dodatnih radnih mjesta u industrijama dobavljača, to je beznačajan povrat za zaposlenost.

Štoviše, uzalud se diljem svijeta traže uspješni primjeri preokretanja deindustrijalizacije zapošljavanja. Njemačka ima veći proizvodni sektor od SAD-a, u odnosu na veličinu svog gospodarstva, ali udio zaposlenih u proizvodnji zabilježio je brz i nagli pad.

Južna Koreja postigla je izvanredan podvig stalnog povećanja važnosti proizvodnje u gospodarstvu posljednjih desetljeća, ali to nije spriječilo pad udjela zaposlenosti u tom sektoru. Čak i u Kini, svjetskoj proizvodnoj sili, zaposlenost u tom sektoru pada već više od desetljeća, kako u apsolutnom smislu, tako i kao udio u ukupnoj zaposlenosti.

Teško je izbjeći zaključak da je poticanje zapošljavanja u proizvodnji poput jurnjave za ciljem koji brzo uzmiče. Svijet je krenuo dalje, a priroda proizvodnih tehnologija nepovratno se promijenila. Zbog automatizacije i tehnologije temeljene na vještinama vrlo je malo vjerojatno da proizvodnja može postati aktivnost koja apsorbira rad kao što je to bilo nekad.

Sviđalo se to nama ili ne, usluge poput maloprodaje, pružanja skrbi i drugih osobnih usluga ostat će primarni pokretač otvaranja radnih mjesta. To znači da su nam potrebne različite vrste politika za dobra radna mjesta, s većim naglaskom na poticanju produktivnosti i inovacija za usluge koje pogoduju radu.

To ne znači da su Zakon o čipovima ili druge politike za poticanje proizvodnje nužno pogrešno postavljene ili manjkave. One bi mogle ojačati proizvodnu bazu zemlje i promicati veće inovacije. Međutim, ponovna izgradnja srednje klase, otvaranje dovoljno dobrih radnih mjesta i oživljavanje regija koje nazaduju iziskuju potpuno drukčiji skup politika.

© Project Syndicate 2024.