Kako se približava dan američkih predsjedničkih izbora, a predsjednik Barack Obama u blagoj je prednosti pred republikanskim izazivačem, nekadašnjim guvernerom Massachussetsa Mittom Romneyjem, poznavatelji situacije tvrde da su rezultati i dalje previše neizvjesni te da će Zastupnički dom najvjerojatnije ostati u rukama republikanaca. Razlike između dvaju kandidata su poprilične, što će imati znatne posljedice po američku gospodarsku politiku, a time i globalno gospodarstvo, iako će provedba programa ovisiti o sastavu Kongresa. Najvažnije razlike između dvaju kandidata mogu se sažeti u sljedećim točkama:

Potrošnja

Obama je dramatično povećao potrošnju. Najvjerojatnije bi nastavio s provedbom svojih privremenih programa (kako je rekao Milton Friedman: “Ništa nije trajnije od privremenog vladina programa”): udvostručiti potrošnju i pojačati uključenost vlade u programe alternativne, ekološke energije, povećati potrošnju na obrazovanje i infrastrukturu te znatno smanjiti potrošnju na obranu. Za razliku od njega, Romneyju je draže smanjenje ukupne savezne potrošnje, koja sada iznosi 24 posto BDP-a na 20 posto BDP-a te održati potrošnju na obranu na četiri posto. Također želi da privatno tržište, a ne vlada, odredi koje su to najbolje tvrtke i tehnologije.  Demokrati se protive rezovima potrošnje nevezanima uz obranu, tvrdeći kako bi to prouzročilo gospodarsko usporavanje. Takav ishod vrlo je izgledan ako je smanjenje potrošnje obuhvatno i naglo u vrijeme lošeg gospodarskog stanja. No, ako se to rasporedi u nekoliko godina kako se gospodarstvo bude oporavljalo, što Romney i predlaže, štednja bi se vjerojatno pokazala dobrim potezom.

Porezi

Obama želi povisiti porezne stope na plaće, kapitalnu dobit, dividende, kamate i imovinu, osobito za pojedince koji najviše zarađuju te za mala poduzeća. No, još nije predložio detaljnu reformu poreza na prihod. Za razliku od njega, Romney bi smanjio stopu poreza na prihod za poduzeća (koja je trenutačno najviša u skupini Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj) na 25 posto i počeo oporezivati američke multinacionalke na temelju teritorija na kojemu se nalaze, a ne na bazi cijeloga svijeta, čime želi ojačati njihovu poreznu konkurentnost. Stopu osobnog poreza smanjio bi 20 posto, a izgubljeni dohodak nadoknadio smanjenjem poreznih odbitaka i kredita, osobito na gornjem dijelu ljestvice, čime bi se podignuo na 18,5 posto BDP-a, odnosno malo više od povijesnog prosjeka, za vrijeme pune zaposlenosti. Romneyjev fiskalni plan, dakle, smanjuje deficite dovoljno da se smanji i omjer dugova prema BDP-u. Zagovara i uvođenje amandmana o uravnoteženom proračunu u Ustav te se nada u idućih osam godina uravnotežiti američki proračun. Obama bi, pak, imao veći deficit jer mu je porast potrošnje puno veći od povisivanja poreza, što bi u budućnosti dovelo do znatna povećanja poreza.

Davanja

Obama ne spominje reforme zdravstvenoga i socijalnog sustava, čiji su deficiti i po nekoliko puta viši od državnog duga. Potpredsjednik Joe Biden čak je izjavio da u socijalnom sustavu “neće doći ni do kakvih promjena”. Romney zagovara postupno povećanje dobi umirovljenja, model zdravstvenog osiguranja na temelju premija i prebacivanje zdravstvenog osiguranja za siromašne na leđa pojedinih država. Obama u kampanji napada Romneyja zbog njegova stava prema sustavu zdravstvenog osiguranja, dok Romney napada Obamu zbog odbijanja i da predloži rješenje. Obamine mjere bi, dakle, dovele do puno većeg omjera deficita i duga od iznad 100 posto BDP-a, što bi, prema brojnim istraživanjima, utjecalo na usporavanje američkoga gospodarskog rasta za trećinu ili čak više, a prema nekim prognozama bi čak moglo uzrokovati i dužničku krizu. Neki poznavatelji zbivanja smatraju da je Obamin prešutni plan uvoditi sve viša davanja koja će se na kraju otplaćivati porezom na dodanu vrijednost nalik onome u Europi.

Trgovina

Obama je prvi američki predsjednik u jako dugo vremena koji nije igrao glavnu ulogu kad je riječ o svjetskoj trgovinskoj liberalizaciji. Globalni trgovinski pregovori u Dohi i dalje se odugovlače, a Obama je odgodio i tri bilateralna sporazuma o slobodnoj trgovini koji su čekali odobrenje kad je stupio na vlast. Romney je zagovornik slobodne trgovine, ali je izjavio kako bi zauzeo oštriji stav prema kineskoj trgovinskoj praksi i mjerama vezanima uz kinesku valutu.

Regulacija

Obama želi nastaviti jačati savezne regulacije i nadzor (iako su sudovi zaustavili njegovo proširenje određenih regulacijskih ovlasti). Romney se zaklinje u gospodarski uravnotežen pristup kojim bi reformirao Obaminu regulaciju zdravstva, ekologije i financijskih usluga.

Imenovanja

Svaki američki predsjednik imenuje na tisuće dužnosnika, a mnogi od njih time dobivaju veliku moć. Romney je izjavio da ne bi ponovno imenovao Bena Bernankea na mjesto predsjednika Banke saveznih rezervi (izgledni kandidati su ekonomisti Glenn Hubbard, Greg Mankiw, John Taylor i Martin Feldstein). I druge osobe koje predsjednik imenuje na razne dužnosti imaju znatan utjecaj na tvrtke, industrijske sektore te cjelokupno gospodarstvo. Primjerice, osobe koje je Obama imenovao u opskurni Odbor za nacionalne radne odnose pokušali su spriječiti Boeingovo širenje u Južnoj Karolini unatoč zakonima te države o protusindikalnom “pravu na rad”. Navedene teme i mjere utjecat će na američki gospodarski rast, proračunski deficit, štednju, pa i na globalnu trgovinu te protok kapitala. S većim deficitom pod Obaminom vlašću negoli pod Romneyjevom, Amerika bi trebala više kapitala iz Europe, Latinske Amerike i Azije, dok bi viši porezi i dug naštetili američkom rastu te time i izvozu cijele regije. Obama bi usmjerio Ameriku u pravcu europskih država socijalne dobrobiti, a Romney je posvećen sprječavanju toga. Tko god pobijedio, na kraju 2012. čeka ga fiskalna litica. Postojeći zakoni će, ako se ne izmijene, uzrokovati naglo i veliko povišenje poreza te rezove potrošnje, zbog čega Kongresni ured za proračun prognozira novu recesiju u 2013. Dok se poslijeizborni Kongres bude bavio tim stanjem, bit će jako teško premostiti dubinske razlike između demokrata i republikanaca po pitanju poreza i potrošnje. Uz nesigurnost koja mori Europu i usporavanje kineskog rasta, posljednja stvar koja svjetskom gospodarstvu treba jest stagnacija ili usporavanje američkoga gospodarstva. A da bi se to izbjeglo, trebat će nam snažno vodstvo novog ili starog predsjednika.

© Project Syndicate, 2012.

Michael Boskin, profesor je ekonomije na Stanfordu i viši savjetnik u ustanovi Hoover Institution, a od 1989. do 1993. bio je predsjednik vijeća gospodarskih savjetnika Georgea W. Busha